Generacije rođene između 1950-ih i 1980-ih: Kako smo odrasli u vremenu bez tehnologije, a ipak preživjeli i naučili živjeti

Ako ste odrasli u vremenu između pedesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, vjerovatno često uhvatite sebe kako s nostalgijom mislite na dane kada je djetinjstvo imalo drugačiji ritam,u nastavku više…

— bez pametnih telefona, interneta, ili upozorenja na svakoj kutiji. Bilo je to doba kada su djeca trčala bosa po ulicama, a roditelji su vjerovali da će se životne lekcije naučiti kroz ogrebotine, blato i poneki pad s bicikla.

“Blic” piše da su upravo te generacije oblikovane kroz iskustva koja su ih naučila samostalnosti, snalažljivosti i otpornosti — osobine koje se danas, u svijetu digitalne komocije, sve rjeđe vide.

• Djetinjstvo tih godina bilo je jednostavno i iskreno. Naše majke su radile do posljednjeg dana trudnoće, nisu imale aplikacije koje bi pratile razvoj bebe, niti su morale čitati beskonačne vodiče o roditeljstvu. Pušilo se u kućama, pilo se kafu uz razgovore, a djeca su spavala u krevetima koji su često bili sve osim savršeno čistih. Pampers pelene nisu postojale, a sigurnosna upozorenja bila su rijetka. Djeca su, kako se tada govorilo, morala „očvrsnuti“. Iako su uslovi djelovali grublje, upravo je ta nesavršenost davala djetinjstvu toplinu i realnost. “Nova.rs” navodi da su mnogi iz tih generacija odrasli s više povjerenja u život, jer su od malih nogu naučili da svijet nije sterilan, već pun izazova.

Sjećanja na igru tada su gotovo poetična. Većina dana provodila se napolju, u dvorištima, parkovima i na livadama. Djeca su igrala žmurke, fudbal, „lopova i pandura“, pravila skloništa od kartonskih kutija i dasaka pronađenih iza zgrade. Kad bi se upalila ulična rasvjeta, to je bio znak da je kraj dana. Pljuska roditelja nije bila zlostavljanje – bila je lekcija. Učili smo šta znači odgovornost i gdje su granice, ne kroz poruke na telefonu, nego kroz iskustvo. Niko nije razmišljao o kacigama ili pojasevima, a vožnja bicikla po makadamu bez kočnica bila je najuzbudljivija stvar na svijetu. I iako su padovi bili česti, povrede su se liječile jodom i osmijehom.

• Takvo djetinjstvo imalo je svoje rizike, ali i neprocjenjivu vrijednost. Djeca su učila da preuzmu odgovornost za svoje postupke, da sanjaju i improvizuju. Ako bi se nešto pokvarilo, popravili bismo to sami. Ako nismo imali igračku, napravili bismo je od komada drveta. Mašta je bila granica svega, a sloboda je bila način života.

Sredinom sedamdesetih i osamdesetih, dok su svijetom počeli kružiti prvi kompjuteri, većina djece na našim prostorima još nije ni čula za njih. Televizori su imali dva kanala, i svi su gledali isto. Nedjeljom ujutro crtani filmovi, a navečer „Top lista nadrealista“ ili „Bolji život“. Ta zajednička iskustva stvarala su vezu među ljudima. “Klix.ba” ističe da su te generacije razvile izuzetno jake društvene vještine upravo zato što su živjele u stvarnom, a ne virtuelnom svijetu. Igrali smo se licem u lice, a ne putem ekrana. Znali smo se pogledati u oči, raspravljati, pomiriti.

• Tada nije bilo PlayStationa, interneta, ni društvenih mreža koje bi diktirale šta je moderno, a šta nije. Svaka zabava bila je stvarna – šetnja po susjedstvu, vožnja rolera, ili skupljanje sličica fudbalera. Iako su naši roditelji često radili mnogo, imali su vremena za nas. Večere su bile prilika za razgovor, a ne za gledanje u telefone. Učili smo vrijednost zajedništva, i što je još važnije — skromnosti.

U školi su nas učili da sami nosimo svoje torbe, da greške nisu tragedija, već prilika da postanemo bolji. Ako bismo nešto pogriješili, nije postojala armija psihologa i pravnih zastupnika. Znalo se da će nas roditelji naučiti šta je ispravno, i to djelima, a ne riječima. Greške su bile sastavni dio odrastanja. Padneš, ustaneš, i ideš dalje — to je bilo pravilo koje se nije dovodilo u pitanje.

• U tim generacijama rađali su se inovatori, istraživači, inženjeri i umjetnici koji su svijet promijenili bez pomoći interneta. Naučili su misliti, stvarati i sanjati na osnovu stvarnog iskustva. Taj svijet nije bio lakši, ali je bio stvarniji. Sada, kada su djeca okružena ekranima i stalnim upozorenjima o opasnostima, često se postavlja pitanje: jesmo li, u želji da ih zaštitimo, zapravo oduzeli ono što ih čini otpornima?

Uprkos svim nostalgijama, treba priznati da današnji svijet ima svoje prednosti – sigurniji je, informisaniji i tehnološki napredniji. Ali, ono što starije generacije nose u sebi je osjećaj slobode i nesputanosti koji tehnologija nikada ne može nadomjestiti. “Blic” podsjeća da je upravo ta kombinacija rizika, slobode i discipline stvorila samostalne ljude koji su, bez aplikacija i tutorijala, naučili kako se živi.

Prisjećajući se tog vremena, mnogi kažu da su imali djetinjstvo puno „pravih“ stvari – pravih prijatelja, pravih igara, pravih emocija. Bilo je manje plastike, manje laži, a više prirode i iskrenosti. Ljetni raspusti trajali su kao vječnost, a jesen je mirisala na knjige i olovke. Niko nije brojao korake ni kalorije – trčalo se, igralo i smijalo bez plana. Ljudi su znali improvizirati, dijeliti, pomagati.

• Danas, kad se prisjetimo svega toga, shvatamo da smo tada, iako bez tehnologije, imali bogatije živote. Naučili smo snalaziti se, razumjeti druge i graditi odnose bez filtera. Te generacije su dokaz da nije potrebno imati sve — dovoljno je imati srce, maštu i slobodu.

I dok današnje generacije rastu pod zaštitnim staklom digitalnog doba, vrijedi se s vremena na vrijeme osvrnuti i prisjetiti korijena. Jer ono što smo tada naučili – kako da padnemo, a zatim ustanemo – ostaje najvažnija lekcija života, koja se ne može pronaći ni u jednoj aplikaciji.

• Kako zaključuje “Nova.rs”, odrastanje između 1950-ih i 1980-ih bilo je nesavršeno, ali istinsko. Generacije koje su tada rasle preživjele su bez ekrana, bez alarma i bez previše straha – a iz toga su ponijele najvredniju osobinu: sposobnost da žive, a ne samo da prežive.