Danas vam donosimo jednu interesantnu priču o ljudskosti koja ne poznaje nikakve granice. Poslije rata u devedesetima ljudi su u većini postali nepovjerljivi prema onima koji pripadaju drugoj nacionalnosti.
Nana Ziba, nastanjena u Visokom kod Sarajeva, živjela je četiri godine u kući pravoslavnog svećenika. Unatoč privrženosti islamu, koji obuhvaća različite tradicije i običaje u usporedbi s pravoslavljem, njezino iskustvo u tom kućanstvu bilo je lišeno krutih pravila. U videu Alena Avdića Ziba je primijetila: “Živjela sam u Papinoj rezidenciji. Nitko nije čuvao moju odjeću, što uključuje maramu i muslimansko ruho.
Četiri godine sam provela kod svećenika. Porijeklom iz Rogatice, kasnije se preselila u Austriju na četiri godine, ali joj je bilo teško prilagoditi se tamošnjem načinu života, zbog čega se vratila u Bosnu i Hercegovinu. U Visokom, naselju na Dobrinji gdje svaki pojedinac ima svoj dom, kupila je kuću. Dok se Nana moli, skuhaj nam kavu, a onda možemo razgovarati. Iako je prošlo mnogo godina od njezina boravka u Austriji, ona voli toplinu svećenikova kućanstva i velikodušnost koju je iskazivao prema njoj. Prisjeća se kako je rekao: “Tata mi je rekao: Majko, ti praktikuj svoje običaje, a ja ću svoje.
- Tijekom moje molitve, svećenik je primijetio: “Mudro, majko, ti se usredotoči na svoju praksu, a ja ću se usredotočiti na svoju.” Postojalo je zajedničko poštovanje jedni drugih prema vjeri. Pojasnila je da svećenik jako cijeni svoja uvjerenja. Ziba je spomenula: “Nakon liturgije, svećenik se okreće mom mužu i kaže: ‘Djede, molim te, pripremi nam kavu; Nana se moli, dopušta nam da sjednemo i razgovaramo.
Bonus tekst:
Dijana Đoković, majka Novaka Đokovića, priznatog za najživljeg tenisača u povijesti, ima zadivljujuću životnu priču. Rođena 1964. godine pod imenom Dijana Žagar, kasnije je prihvatila drugu vjeru i danas je poznata pod crkvenim imenom Milica. Osvrćući se na svoje odrastanje i religioznu transformaciju, Dijana je jednom prilikom otvoreno podijelila spoznaje o svom podrijetlu, otkrivši da joj, iako je odgajana u katoličkom okruženju, nije bila usađena vjera u Boga.
Izjavila je: “Moji roditelji se izjašnjavaju kao katolici, ali su bili pod utjecajem komunizma i partije, izjašnjavajući se kao Jugoslaveni. Od djetinjstva me nisu učili vjerovati u Boga, niti smo slavili Uskrs ili Božić. Moram priznati da nisam mogao prenijeti nikakve tradicije na svoje dijete, jer nisam imao što podijeliti; u Srđanovoj obitelji nije bilo dopušteno ponovno krštenje. Prvo krštenje obavljeno je na zahtjev Srđanove majke, nakon čega je uslijedilo krštenje cijele obitelji.
Dok se pred kraj života borila s teškom bolešću – rakom kostiju, Stanka, Srđanova majka, izrazila je želju da joj se djeca prije njezine smrti krste. Razmišljala je o vlastitoj znatiželji u vezi s postupkom krštenja, pod utjecajem katoličkih uvjerenja njezinih roditelja. Iako nije krštena u Katoličkoj crkvi, priznaje svoje nasljeđe iako je cijeli život živjela u Srbiji. Nakon rođenja drugog sina odlučila se krstiti u pravoslavnoj crkvi i od tada je dobila ime Milica, jer joj je prvotno ime bilo rimokatoličko.
Što su više pritiskali na mene, to sam se više udaljavao od te odluke i na kraju su mi dopustili da odem. U meni se dogodila transformacija kad sam rodila Marka. Dao sam izjavu: “Da, želim biti kršten i želim krstiti svoju djecu.” Zbog toga smo odlučili primiti krštenje u svibnju 1992. u staroj crkvi u Žiči. Što se tiče njezine obiteljske pozadine, Zdenko Žagar, njezin otac, živi u beogradskoj četvrti Čukarica, nakon što je izgubio suprugu 2017. Iako je trenutačno u Srbiji, njegovo nasljeđe vuče se iz Hrvatske.
U mladosti se sa suprugom preselio u Beograd, rodno mjesto Novakove majke Dijane. – Ja sam hrvatske nacionalnosti, rođen u Vinkovcima. Zanimljivo, iz tog istog grada je i moja bivša supruga, koja je Novakova baka. Tamo smo se prvi put sreli dok smo oboje služili kao časnici. Iako sam se preselio u Beograd dok je ona još išla u školu, ona mi se na kraju pridružila i vjenčali smo se. To je dovelo do rođenja naše kćerkice Dijane, a potom i Sandre, ispričao je Zdenko za Nova.rs i dodao:
Razumno je da on više podržava Srbe i ja nemam ništa protiv toga. Identificiranje kao Hrvat ne bi poboljšalo njegove okolnosti; još uvijek ne bi mogao pronaći prihvaćanje i naišao bi na iste stigme. Prije nekoliko mjeseci javio se rođak s prebivalištem u Vinkovcima i pitao za Dijanino mjesto rođenja. U Hrvatskoj se o ovoj temi često govori, napomenuo je Zdenko, dodavši da već neko vrijeme nije u kontaktu s kćeri zbog razdvojenosti od njezine majke.
