Veliki broj ljudi sa naših prostora odlazio je i još uvijek odlazi u Njemačku u potrazi za boljim životom. Njihove sudbine su različite i sve zavisi od toga kako se ko snašao.
Hana dijeli svoje iskustvo dolaska u Njemačku, osjećaja straha zbog nedostatka jezičnih vještina i polaska na put sama u potrazi za poslom. – Nakon par nedjelja idemo u restoran u koji me vodi ovaj tip… Držao ga je jedan naš s Kosova koji govori srpski. Čovjek nas je poslužio, sjeo i preveo mi. Osjećajući se pomalo tjeskobno i nervozno, prišao mi je tip koji mi je predložio da bi mogao srediti moju papirologiju i oženiti me, ali samo ako pristanem brinuti se o njemu do kraja njegova života kako bih spriječil njegovu djecu da ga stave u kući…
Imao je problema s djecom… Kuku, što će? Pita moja familija, a i sve hodže i hadžije, šta će misliti o meni, i kako da ostanem u Njemačkoj…imam 50 godina, i kad konačno zaradim penziju, ovaj mi kaže prihvati… – prisjeća se Hana. Han se prisjeća: “Ju ga doživljava onakvim kakav uistinu jest i uvjerava me da posjedujem sve, inzistirajući da neću požaliti. Odgovaram navodeći što imam zauzvrat, osim papira. On to jasno kaže: Oči u oči, tvoj interes, moj interes… Služi mi dok sam živ, pa ću te oženiti, opskrbiti te papirima i dati ti sve što posjedujem.
Obavještavam ga o kreditu koji imam u Bosni, a on mi daje 5000 s uputom da odem u Bosnu i to podmirim. Moj kredit je bio samo 3000, pa mi je dao dodatnih dvije tisuće.” “Nikada se nisam imala želju udati; s 50 godina ne trebam muškarca. Kakve mogućnosti imam… ‘Mogla bi mi dobro doći; imam mirovinu za koju moja majka nije imala pravo , a moj otac… Nisam li ga ja napustila u Bosnu, morala sam doći u Bosnu’, navodi Hana u intervjuu za YouTube kanal Auslenderi. bilježi priče i iskustva gastarbajtera iz cijele bivše Jugoslavije.
Kako su komunicirali i što su poduzeli? Bilo mi je krivo; došavši u Švabinu kuću jezik mi nije bio poznat i nisam ga poznavao. U početku sam se bojala jer sam imala vlastitu sobu koju sam noću morala zaključavati. Bio je izazovan i sa svima se bilo teško nositi. Uputio me da odem u mesnicu da kupim nešto već pripremljeno, ali nisam imao pojma što da radim. Moj susjed i njegova supruga pomogli su mi s jezikom i primijetio sam da se njegov način govora razlikuje od onih u Berlinu koji govore standardni njemački; sve je bilo šš, šš… mislio sam si šta se ti šališ?
Starac u osamdesetima za kojeg se udala imao je tri odrasla sina, a tek nakon njegove smrti preko javnog bilježnika doznala je da je dobio četvrtog sina nepoznatog izvora. Nakon njegove smrti, okupio sam se s njegovom djecom za stolom i zamolio ih: Javite mi ako sam ikada uzeo nešto što mi nije pripadalo; uvjeravali su me da mi nisu ništa uzeli. Unatoč svojim osamdesetima, ostao je prilično aktivan, a zajedno su puno putovali. Nisam bio njegov sluga; sve je rješavao sam.
Spremala sam doručak, ručak i večeru, pratila i peglala, ali sam ga tek prvi put okupala nakon smrti, a oduvijek sam imala dubok strah od pokojnika… od mrtvih ljudi. Napomenula je kako je tijekom gotovo deset godina više puta bila prevarena i od strane poslodavca i od kolegice na blagajni, ali ih je izvela na sud i protiv njih podnijela tužbe.
2025. ima čvrstu namjeru vratiti se svojoj kući u Bosnu, jer će joj penzija, u kombinaciji sa Švabinom, biti dovoljna. Izjavljuje da joj 500 eura koje joj je dao više nije potrebno; ima ono što joj treba za hranu i piće, i to je jedino što je važno. Uzgred napominje da u Njemačkoj postoje dvije mirovine: ona prima njegovu i imat će i svoju, koja će s vremenom rasti.
