Djedovi i bake su uvijek tu za svoju unučad i uvijek nastoje da budu na njihovoj strani bez obzira šta da urade. Zato se tokom života uvijek sjećamo šta su sve uradili da bismo bili sretni.
Čuvam svijetle bljeskalice iz djetinjstva obilježene naizgled dosadnim dijelovima koje, gledajući unatrag, vidim kao vrijedne. Sa sedam godina počeo sam često ići kod djeda. Njegov je dom bio više od obične kuće; bilo je to sigurno mjesto za mene, ispunjeno mirnim, blagim pjesmama i lijepim mirisom napitka od grožđa koji mi je uvijek pripremao s velikom ljubavlju. Svaki posjet započinjao je njegovim nježnim stiskom ruke. U tom zagrljaju osjećala se toplina i briga koju je samo on imao dar pružiti. Tada mi je bilo iznad pomisli da ću jednog dana s dubokom željom razmišljati o tim vremenima.
Sok od grožđa za nas je nadmašio svoju ulogu jednostavnog pića; promijenio se u prikaz posebne veze koju smo imali, dajući neizrečenu poruku ljubavi i sigurnosti sa svakim gutljajem. Svaki put kad bismo se sreli, polako bi dodirivao moje lice rukama. S vremena na vrijeme bi nježno pjevao poznate pjesme koje su me tjerale na stara sjećanja. Iako je rekao nekoliko riječi, svaki pogled koji mi je uputio – barem ono što sam ja osjetila kao pogled – bio je pun duboke ljubavi.
Mnogo godina kasnije, dok sam odrastala i počela ozbiljnije shvaćati život, suočila sam se s istinom koja me duboko uznemirila. Moj djed je bio slijep; nesreća u dobi od četrdeset dvije godine ukrala mu je vid i zauvijek mu promijenila život. Ovo me otkriće pogodilo poput groma, promijenivši značenje svih naših iskustava iz djetinjstva. Shvatio sam da njegove geste držanja moje ruke i dodirivanja lica nisu bili jednostavni činovi ljubavi i igre, kao što sam prije mislio. Umjesto toga, bili su to njegovi pokušaji da me “vidi”.
Ne mogavši vidjeti moj osmijeh, pokušao je konstruirati sliku mog lica, zadržati konture mog lica u svom sjećanju, iskusiti moju bit kroz svoje srce i svoje ruke. Njegov dodir postao je ulaz u moje carstvo. Svaki put kad bi me pomilovao po obrazu, stvorio je živopisan portret mog razvoja i mog bića. Iako me nije mogao vidjeti, osjećao je moju prisutnost mnogo dublje nego što sam tada shvaćala. Zbog toga sam se osjećao jako ogorčenim i tužnim; Volio bih da sam to znao ranije, kako bih mogao biti oprezniji, ponuditi više pomoći ili cijeniti naše zajedničke trenutke.
- Ali djeca rijetko shvaćaju važnost takvih stvari sve dok život ne nauči svoje lekcije. Ubrzo nakon ovog prosvjeda moj djed je preminuo; on sada ostavlja neku vrstu tišine i praznine koja se s vremena na vrijeme vraća poput plime, noseći sa sobom krivnju. U mislima o njemu danas ne vidim samo svog djeda nego čovjeka koji je, iako s invaliditetom, pokazao veliku snagu i ljubav. Nije ga sljepoća spriječila da bude moj oslonac i tihi heroj. Ljubav koju je dao, čista i bezuvjetna, čak i bez vida da vidi svijet oko sebe.
Sjećanja s godinama nisu izblijedila, nego su postala življa i draža. Uvijek ga se sjetim miris soka od grožđa. Zvuk nježnog pjevušenja tjera me da ga se prisjetim kako sjedi u staroj stolici i tako nježno klima glavom u ritmu. Prelazeći prstima po djetetovom licu, osjećajući istu mekoću i toplinu koju je on dao, samim življenjem i ljubavlju, naučio me najveću lekciju: da u životu treba paziti na sitne detalje, osmjehe, dodire i tišinu koja govori više od riječi.
Pokazao mi je da prava ljubav vidi ono što se ne vidi! Danas, dok gledam svoje dijete, čini mi se kao da ruke mog djeda još uvijek dodiruju moj život, iako su nestale, ali su snažne. Svako vrijeme provedeno s njim bilo je dar koji tada nisam u potpunosti cijenila, ali sada duboko sjedi u meni. Zauvijek.
