U današnjem članku vam pišemo na temu tihe borbe običnog čovjeka i nade koja se pojavi kada joj se najmanje nadaš. Ovo je jedna od onih priča koje ne traže savršene riječi, već iskreno srce…..
Badnje jutro je u Markovoj kući počelo tišinom. Ne onom mirnom, prazničnom, već teškom i hladnom, kakva se uvlači u zidove kada u njima nema dovoljno topline.
Marko Jovanović je sjedio za starim stolom i gledao u nekoliko krompira koje je spustio ispred sebe, razmišljajući kako da od toga napravi nešto što će ličiti na praznik.
Njegova kćerka Dunja je bila mala, ali dovoljno velika da primijeti razliku. Gledala je kroz prozor, upijala mirise koji su dolazili iz komšijskih dvorišta i u sebi pokušavala da shvati zašto je kod njih drugačije. Kada ga je pitala zašto su oni jedini bez bogate trpeze i da li su možda nešto skrivili, Marko je osjetio kako mu se srce lomi na komade.
Nije imao odgovor koji bi dijete razumjelo, pa je posegnuo za onim jedinim što mu je ostalo – maštom. Rekao joj je da će danas jesti posebnu večeru, kraljevsku, i da krompir može biti prazničan ako se jede sa osmijehom. Govorio je smireno, ali u sebi je vodio bitku sa osjećajem nemoći.
- Bio je sam sa njom već godinama. Radio je dok je mogao, pozajmljivao kada nije imao izbora, a dugovi su mu postali svakodnevica. Najteže mu nije bilo to što nema, već to što ne može da pruži djetetu osjećaj sigurnosti koji svako dijete zaslužuje.
Dok je ulje tiho cvrčalo u tiganju, ispred kuće se začuo zvuk koji je promijenio sve. Naglo kočenje, težak motor i prisustvo koje se osjeti i prije nego što se vidi. Marko je znao ko dolazi. Crni džip u tom selu nije značio dobro.
- Čovjek koji je izašao iz vozila bio je poznat svima. Ime mu se nije izgovaralo glasno, a njegovo bogatstvo i stroga pravila izazivala su strah. Marko mu je dugovao novac, i to je bila misao koja mu je prolazila kroz glavu dok je stajao na pragu svoje skromne kuće.
Ruke su mu drhtale dok je otvarao vrata. Bio je spreman na najgore. Da će biti ponižen, izbačen, da će praznik ostati upamćen po sramoti. Ali umjesto riječi prijetnje, u kuću je ušla tišina i nešto teško što je spušteno na pod.
Na stolu su se ubrzo pojavile stvari koje Marko nije vidio mjesecima. Hrana, topla i mirisna, puna boja i života. Dunja je stajala zbunjena, a onda se nasmijala onim osmijehom koji briše sve razlike među ljudima. U tom trenutku, kuća je prestala da bude siromašna.
- Čovjek kojeg su svi smatrali bezosjećajnim rekao je samo da dugovi mogu da sačekaju i da niko ne treba biti gladan na praznik. Nije tražio objašnjenja, niti opravdanja. Rekao je da zna kako izgleda nemati ništa i da ponekad čovjek mora biti ono što njemu samom nije bilo pruženo.
Marko nije mogao da govori. Suze su govorile umjesto njega. Shvatio je da se ljudskost ne mjeri reputacijom, već djelima. Najveća iznenađenja često dolaze od onih od kojih ih najmanje očekujemo.
- Kada su vrata za gostom zatvorena, Dunja je sjela za sto i počela da jede, sretna i spokojna. Za nju je to bio samo lijep dan. Za Marka, to je bio trenutak koji mu je vratio vjeru.
Te večeri nije razmišljao o dugovima ni o sutrašnjem danu. Gledao je svoje dijete kako spokojno spava i znao da, bez obzira na težinu života, nada uvijek pronađe put. A Badnje veče, iako skromno, bilo je ispunjeno toplinom kakvu novac ne može kupiti.
