U današnjem članku donosimo vam priču koja govori o snazi čovjekove volje, o djetinjstvu lišenom bezbrižnosti, ali ispunjenom odgovornošću i nepresušnom ljudskošću. SAznajte više…
Ovo je priča o Osmanu iz Zvornika, dječaku koji je prerano morao odrasti kako bi pomogao svojoj porodici i pokazao da hrabrost ne dolazi iz godina, već iz srca.
Osman je rođen u skromnoj, ali složnoj porodici kao jedno od sedmero djece.
Iako siromašni, roditeljska ljubav davala je životnu toplinu njihovom domu sve dok smrt nije prerano zakucala na vrata. Otac je iznenada preminuo, a porodica se našla na rubu opstanka. Osman i njegova desetogodišnja sestra ostali su jedini uz majku, dok su starija braća i sestre već zasnovali vlastite živote. Kao najmlađi sin, Osman je bio svjedok očajničke borbe svoje majke koja se trudila osigurati barem parče hljeba na stolu.
- Sa samo dvanaest godina, ovaj dječak donio je odluku koja je promijenila njegov život – otišao je raditi kao nadničar kako bi odškrinuo vrata boljim danima za svoju porodicu. Pronašao je utočište na Romaniji, u domu pravoslavne porodice Novosel, koju su činili Milan i njegova supruga Vela. Iako drugačije vjere, oni su ga prihvatili kao vlastitog sina, pokazujući da prava dobrota ne poznaje granice ni vjeru.
Osman je kasnije s puno ljubavi govorio o svom životu u ovoj porodici: „Lepše sam živeo kod njih nego kod kuće.“ Njegovu ispovijest zabilježili su novinari koji prenose priče običnih ljudi, a publika je bila dirnuta toplinom, ali i dubinom njegove zahvalnosti. On je radio sve što je mogao — pomagao u polju, u štali, oko kuće — ali je zauzvrat dobio nešto mnogo više: dom.
- Njegova majka više puta je dolazila na Romaniju, moleći da se Osman vrati kući. No, on je znao da se odatle ne vraća kojom god rukom, nego s punim džepom nade kojeg je donosio kući u vidu zarađenog novca. To mu je bio način da vrati dug majci i sestri, ali i da sačuva uspomenu na očevu požrtvovnost.
U godinama provedenim na imanju Novoselovih, Osman je naučio kako se rađa čovjekova snaga ‒ kroz rad, poštenje i povjerenje. Milan je često unaprijed davao nekoliko dinara Osmanovoj majci “da preživi do proljeća”, pokazujući da se dobro ne čini samo kada se višak ima, nego upravo kada se i sam boriš. Ta dobrota ostala je duboko urezana u Osmanovom srcu.
- Njegovu priču potvrdili su i drugi, poput autorice koja je o Osmanu pisala za regionalne medije, ističući kako se u vremenima podjela baš takve priče moraju prenositi, da podsjećaju ljude kako se različitosti ne mjere vjerom ili nacijom, već onim što nosimo u sebi — ljudskost.
Sa šesnaest godina Osman se vratio kući. Bio je već mladić, oblikovan životnim putevima koji nisu bili nimalo laki. Nakon toga je otišao u Beograd, pronašao posao, i već sa sedamnaest godina oženio djevojku koju je poznavao od ranije – simbolično potvrđujući da, ma kako težak bio početak, čovjek može da stane na svoje noge i stvori život dostojan poštovanja.
- Danas, Osman živi porodično i skromno, ali s ponosom. Njegova djeca ne oskudijevaju ni u čemu, a to ga čini sretnim čovjekom. Ipak, u srcu nosi posebnu tugu i jednu neispunjenu želju – da posjeti sina Milana i Vele, da vidi kuću u kojoj je odrastao kao dijete jedne druge porodice. Jer ljubav nikada ne zaboravlja.
Osmanova priča je podsjetnik da junaci ne moraju nositi plašteve niti biti zapisani u knjigama. Ponekad su to dječaci od dvanaest godina koji se pretvaraju u stubove svojih porodica. Ponekad su to ljudi s poderanim rukavima i ožiljcima na dlanovima, ali s čitavim srcima.
Jer ono što nas lomi – ako ne prignječi – najčešće nas i gradi.
- Osman iz Zvornika danas je simbol tihe hrabrosti koja ne traži aplauz. On je dokaz da se dobrota prepoznaje, da se život može graditi iz ničega, i da nas istinske vrijednosti nikada ne napuštaju – ni onda kada smo daleko od doma, ni onda kada mislimo da smo sami.
