Danas imamo sve više ovakvih primjera i u našem okruženju kada odrasla djeca svoje stare i onemoćale roditelje smještaju u staračke domove iako to većina radi teška srca.
Roditelji u pravilu sve svoje vrijeme, energiju i pažnju posvećuju svojoj djeci, pri čemu često žrtvuju vlastite interese, emocije i osobnost u potrazi za najboljim mogućim uvjetima za svoju djecu. Međutim, kada i sami roditelji počnu stariti i počnu se više oslanjati na pomoć, njihova će djeca imati poteškoća u uspostavljanju ravnoteže između to dvoje, što je ispravno, a što korisno u takvim situacijama? Ružičin narativ pokazuje da je odgovor na to pitanje zamršeniji nego što se na prvi pogled čini. Ružica, koja je imala dvoje male djece, bila je 35-godišnjakinja koja se posvetila svojim obvezama.
- Brigu o obitelji uvijek je smatrala najvažnijim aspektom ljubavi, a ne teretom. Odrekla se svoje pozicije primarne skrbnice za svog oca, unatoč činjenici da je on slomio kuk i ostao prikovan za krevet. Ružica se dvije godine brinula o ocu, brinula se za svoju malu obitelj, vodila kućanstvo i uzdržavala supruga koji nije mogao preuzeti sve njezine obveze oko brige o starcu. Njezin dan karakteriziralo je stalno kretanje: budila bi se tijekom noći kako bi obnovila zalihe vode, fizički bi pomagala ocu, kupala bi se i hranila ga, sve je to bio dio njezinog novog dnevnog režima.
Kad je tog dana primila poruku od svoje božanske majke u kojoj joj je rekla da razmisli o smještaju oca u starački dom, Ružica je odbila taj prijedlog. No, nakon što je uvidjela da je takav način života pretjeran za nju i njezine bližnje, odlučila ga je smjestiti u dom za umirovljenike. Mislila je da je ovo najučinkovitiji izbor za oboje. Kako bi pojednostavila proces, odlučila je ne uzeti ništa od njegovih osobnih stvari, umjesto toga, sve je prepustila profesionalcima u staračkom domu, mislila je da će to umanjiti bol koju su oboje proživljavali.
No, Ružici taj izbor nije bio jednostavan. Jednog vikenda primila je pismo od oca koje ju je šokiralo do srži poput groma. Nesigurnim rukopisom napisao je da ga je napustio u trenutku najveće ranjivosti. Riječi u tom pismu izazvale su joj noćne more, zbog čega je počela preispitivati svoju odluku. Nije ga se sjećala kao čovjeka koji ju je držao u naručju otkad je imala 3 kilograma, također ju je naučio voziti bicikl i od plastičnih boca praviti lutke u vrijeme financijskih poteškoća. To je samo pojačalo njezin osjećaj krivnje. Kako je mogla napustiti čovjeka koji je dao temelj njezinoj mladosti?
Ružica je isprva odbacila mogućnost pogreške, no kada je posjetila oca u staračkom domu, naišla je na nešto neočekivano. U početku je svjedočila kako uživa u tom činu. Družio se s drugom starijom gospodom, a njegov dugotrajni osmijeh ponovno je uozbiljio njegovo lice. Medicinska sestra joj je objasnila da je u početku imao uzvišen i zbunjen način razmišljanja, ali s vremenom je otkrio da su mu nove okolnosti prihvatljive. Čak je počeo uživati u društvu drugih i igrama koje bi ih držale zajedno tijekom večere. Ružica je od tog prizora osjetila iscjeljenje, unatoč tome što joj je na srcu još uvijek bio težak teret sjećanja iz ranih dana. Shvatila je da je briga za nekoga više od puke fizičke prisutnosti; također je važno prepoznati kada je prikladno nekoga osloboditi teške situacije, čak i ako se čini da je to u suprotnosti s našim tradicionalnim poimanjima obveze prema roditelju.
Ljubav nije samo davanje svega, već i prepoznavanje važnosti davanja drugima prostora da budu slobodni od obaveza i žive s određenim stupnjem dostojanstva. Ružica je prepoznala da je starački dom postao mjesto koje je njenom ocu omogućilo da pronađe sklad i druženje, a ne samo brigu. Ova promjena perspektive omogućila joj je da prizna odluku. Osjećaji krivnje i duda su i dalje bili prisutni, ali su na kraju doveli do razumijevanja. Dala je ocu priliku da vodi ispunjeniji i oslobođeniji život nego što bi imao da je jednostavno ostao kod kuće, ovisan o njoj.
Ružičin narativ pokazuje da je briga za roditelje kompliciran proces koji uključuje i emocije, logiku i moral. Ne postoji jednostavan odgovor na pitanje što je ispravno, jer je svaka situacija jedinstvena. Ključno je prepoznati da je briga za starije roditelje više od puke fizičke prisutnosti, može uključivati i prepoznavanje potrebe za korakom unatrag i dopuštanjem da pronađu novo sretno, sigurno stanište. Ljubav se ne mjeri samo žrtvama i trudnoćama, već i sposobnošću prepoznavanja granica i traženja najučinkovitijeg rješenja za sve strane.
Ružica je naučila da je često najveći izraz ljubavi kada je potrebno nekoga osloboditi teške situacije, čak i ako to uključuje napuštanje tradicionalni model obveze. Ovu lekciju o ljubavi i brizi nije lako prihvatila, ali je postala važna za njen miran duh i za njenog oca, koji je konačno pronašao sklad i zadovoljstvo u njihovom novom domu. Ljubav, kako je Ružica shvatila, nije uvijek ista kao što je bila u prošlosti, ponekad znači otpustiti kontrolu i dopustiti drugima da pruže potrebnu pomoć.
Njezin narativ primjer je mogućnosti sreće i harmonije, čak iu situacijama koje naizgled proturječe tim konceptima. Ljubav je svestrana, podatna i, što je najvažnije, mudra. Ružica je donijela tešku, ali ispravnu odluku za sve strane. Iako su joj sjećanja na prvi dan još uvijek izazivala suze, konačno je shvatila da je ocu dala najbolje što je mogla: priliku da živi časno i veselo.
