Ljubica Petrović živjela je skromnim životom u staroj kući na periferiji grada, uvijek s osmijehom na licu i velikim srcem.Procitaljte više…
Nije imala mnogo, ali bila je posvećena svojoj svakodnevnoj rutini, koja se sastojala od posjeta pekari, tržnici i prodaje sapuna koje je sama pravila prema receptu svoje pokojne majke. Iako nije imala mnogo, u njoj je uvijek bilo mjesta za pomoć i ljubaznost prema drugima. Svako jutro, prije nego bi krenula u svoju rutinu, svraćala bi do jednog malog dječaka koji je svakodnevno sjedio na stepenicama ispred crkve, sklonjen u preveliku jaknu, i pružao ruku. Iako nije govorio puno, Ljubica je svaki put ostavljala 100 dinara u njegovoj ruci, govoreći: “Za doručak, dragi”.
- Iako nije znala njegovo ime niti ništa o njegovoj prošloj životnoj priči, osjećala je potrebu da mu pomogne. Smatrala je da nije bio prosjak, već dijete kojem je život već prerano donio teške udarce. Njihova tiha svakodnevna interakcija bila je svjedočanstvo Ljubičine velikodušnosti i njezine nesebičnosti. Svaki put kad bi ga srela, donijela bi mu malo novca, a on bi uzvratio slabim osmijehom i kimanjem glavom. To je bila jednostavna, ali snažna veza koja je trajala godinama.
Tada, jednog prosinca, život Ljubice doživio je veliki šok. Njezin muž, Radomir, iznenada je preminuo od srčanog udara. Više od tri desetljeća braka bilo je prekinuto u trenutku, ostavljajući Ljubicu samu, obavijenu tjeskobom i tugom. Iako je život nastavio teći, ona je osjetila tešku prazninu u srcu. Prestala je odlaziti na tržnicu, prestala je praviti sapune, a njezina svakodnevna rutina više nije imala smisla.
Ali tjedan dana nakon Radomirove sahrane, dogodila se nešto što je Ljubicu iznenadilo. Na njenim vratima pojavio se isti dječak, ali sada nije bio onaj isti skromni dječak u iznošenoj jakni. Bio je odjeven u urednu jaknu, s torbom u ruci i šalom omotanim oko vrata. Pogledao ju je s ozbiljnim izrazom lica, sličnim odrasloj osobi, i rekao joj: “Ovo je za tebe.” U torbi je bio buket cvijeća, svježe voće i čokolada, a uz to i cedulja na kojoj je pisalo: “Ne znam kako da ti zahvalim. Hvala ti za sve tvoje male geste svakog dana. Nikada te neću zaboraviti. Tvoj Marko.”
- Ljubica je stajala, zatečena njegovim riječima, a suze su joj potekle niz obraz bez kontrole. Osjećala je nevjerojatnu zahvalnost i ljubav prema tom djetetu koje je, iako siromašno, imalo tako plemenito srce. Oduvijek je znala da je ljubav ono što čini život ljepšim, ali sada je shvatila da ljubav ne dolazi samo od onih koji su nam najbliži, već može doći i od onih s kojima imamo samo kratke, ali značajne susrete.
Zvala ga je u svoj dom, pripremila mu čaj, i taj dan je, po prvi put nakon Radomirove smrti, osjetila unutarnji mir i utjehu. Marko joj je postao oslonac. Posjećivao je Ljubicu svake subote, pomagao u vrtu, pričao joj priče i donosio radost koju je ona nekada davala njemu. Na taj način, njihova povezanost postajala je sve dublja.
- Godinu dana nakon toga, Ljubica je odlučila napisati oporuku, odlučujući da svom imanju, dvorištu i radionici ostavi Marku, jer je on, kako je rekla, “čuvar njezinih sjećanja”. Njegova ljubaznost i zahvalnost pokazali su joj koliko je vrijedno činiti dobro drugima. “To je nešto što se ne zaboravlja”, rekla je tiho svojoj susjedi.
Ova priča o Ljubici i Marku podsjeća nas na to koliko su mali trenuci ljubaznosti i pažnje od važnosti, jer oni mogu transformirati živote, čak i u najtežim vremenima. Ponekad, najjednostavniji činovi mogu ostaviti najdublji trag u srcima onih koji ih primaju, a Ljubica i Marko su pravi primjer toga.
