Demencija je teška bolest koja uglavnom pogađa pripadnike starije generacije a u ovom tekstu vam donosimo priču jednog sina koji nije znao kako da se izbori sa bolešću svoje majke.
Nekada draga i suosjećajna baka, koja je bila temelj doma i oslonac generacijama, postala je netko koga unuci ne prepoznaju. Umjesto dobrodošlice, sada su suočeni s vikom i vrijeđanjem, a zadovoljstvo putovanja zamijenili su nelagoda i strah. Čovjek u četrdesetima priznaje da mu je najteži dio posla promatrati kako njegova djeca, koja su nekoć željno tražila bakino naručje, sada odbijaju posjetiti je. Tražili su da ih više ne vodi, boli ga srce jer je svjestan iste djece koja su rasla uz bakinu pažnju i odanost. Kolače iz pećnice, uspavanke i mudre savjete izbrisala je bolest koja ne bira kome će nauditi.
- S obzirom na sve, sin priznaje da ponekad ne može posjetiti majku. Shvaća da bi trebao biti s njom, ali kad je vidi uništenu i promijenjenu, nemoćan je učiniti bilo što. “Mislim da sam loš sin”, priznaje i dodaje da se osjećaj krivnje povećava dok ostaje kod kuće. Unatoč potpori supružnika, često se odlučuje zadržati pritisak na sebi, bojeći se da će time dodatno opteretiti suprugu. Njegove riječi predstavljaju sudbinu brojnih obitelji koje se nalaze u istoj situaciji. Kada je osoba bolesna, gube se njezine jedinstvene kvalitete. Međutim, obitelj i dalje pati.
Najmučniji trenutak je kada djeca svoju baku prepoznaju kao stranca, iako znaju da ih je prije sklonila. Stručnjaci tvrde da povremeni osjećaj krivnje ne znači nužno da je netko loš roditelj ili dijete. Britanski savjetnik Kolin Nolan priznaje da je uobičajeno osjećati se iscrpljeno i nemoćno. Ona predlaže da bi obitelji trebale potražiti pomoć putem zajednica, foruma i udruga posvećenih Alzheimerovoj bolesti. Iskustvo s drugima pomaže ublažiti stres i podsjeća nas da nitko nije sam u svojoj borbi. Psiholozi savjetuju da je posebno važno djeci reći da agresija i grube riječi nisu bolest, već ponašanje.
Pomoću slika, prošlih priča i sjećanja, osjećaj ljubavi se može ponovno zapaliti, nakratko. Baka možda ne pokazuje istu privrženost kao prije, ali ljubav ostaje prisutna: samo ju je bolest prikrila. Za ovog dječaka najveća prepreka je prilagođavanje majčine smrti dok je ona još prisutna. Priznaje da mu je teško povjerovati da žena koja ga je oblikovala, poučavala i podržavala više nije ista. No, unatoč okolnostima, malim radnjama i redovitim posjetima želi joj pokazati da je još uvijek cijeni.
Ova pripovijest nije samo izjava jednog čovjeka. To je prikaz tisuća obitelji koje se suočavaju s istim mentalnim problemima demencije. Bolest ne samo da uništava sjećanja oboljelih, već mijenja i cjelokupnu obiteljsku dinamiku. Međutim, kako objašnjavaju stručnjaci, ne postoji potpuni gubitak ljubavi koji se može potpuno iskorijeniti; umjesto toga se pretvara, ali još uvijek zadržava svoju sposobnost povezivanja. S tim u vezi, svaka obitelj koja proživljava ovaj pakao mora biti svjesna nedostatka samoće.
Važno je potražiti pomoć, razgovarati o problemima i naučiti kako se prilagoditi promjenama. Jer iako bolest ima utjecaja, zajedničko vrijeme, makar i u tišini, ipak je značajno. Ova dječja priča je pouka da čak i ako se čini da većina stvari koje čine osobu nestaju, bit je još uvijek prisutna: ljubav. A ljubav, bez obzira na njenu prirodu, treba njegovati i čuvati do kraja.
