Bivši fudbaler Zlatan Ibrahimović koji vuče korijene sa naših prostora je poznat ne samo po svojoj bravuroznoj igri nego i po svom karakteru i izjavama koje mogu da šokiraju. Njega ili obožavate ili mrzite, sredine nema.
Zlatan Ibrahimović nedvojbeno je jedna od najintrigantnijih osoba u sportu, što često ponavlja u brojnim intervjuima. Trenutačno, dok je na Milanovoj turneji po Americi, gdje djeluje kao savjetnik vlasnika Jerryja Cardinalea, istraživao je osjetljivu temu religije—stvar koja je prije u njemu izazvala značajan bijes. Zlatan je godinama stjecao reputaciju da raspiruje rasprave o kršćanskim blagdanima, često uznemirujući vjernike, no rijetko je otvoreno iznosio svoje mišljenje.
Sada je odlučio prenijeti svoja razmišljanja za “Athletics”, s ciljem da svoje uvide o temi koja fascinira čovječanstvo od davnina učini dostupnijim. Ova tema i dalje izaziva raspravu i čak stvara društvene podjele, no čini se da Zlatan nije zabrinut zbog njenog značaja. Novinar je upitao: “Zlatane, s ocem muslimanom i majkom katolkinjom, smatraš li sebe religioznim?” Ibrahimović je odmah odgovorio: “Ne. Moja se vjera u potpunosti temelji na poštovanju. Kad kažem ‘samo mi Bog može suditi’, na koga točno mislim tom opaskom?
Zlatan je jasno dao do znanja da te riječi nije tetovirao kao reakciju na kritike, već iz svojih razloga. Dao je snažnu ilustraciju: “Moj brat je preminuo od leukemije. Gdje je bio Bog da mu pomogne? Ljudi zahvaljuju Bogu i mole se svaki dan. Gdje je bio Bog u to vrijeme? Po mom mišljenju, ja sam svoj Bog. Ovo uvjerenje je temeljni aspekt mog razmišljanja. Zlatan napominje da na leđima namjerno ima otisnute budističke tetovaže, te da je to mjesto izabrao kako ih ne bi morao viđati svakodnevno jer bi ga to samo iscrpilo.
Njegovo teško djetinjstvo imalo je presudnu ulogu u oblikovanju njegova karaktera. Rođen je u Malmöu od roditelja imigranata iz Jugoslavije – majka Jurka je Hrvatica, a otac Šefik Bosanac – koji su se u potrazi za boljim životom preselili u Skandinaviju. Disciplina je bila značajan dio njegova odgoja. Zlatan Ibrahimović iskreno je iznio svoja životna iskustva, prisjetivši se kako je njegov otac inzistirao da se kući vrati do 20 sati, ističući da će čak i minuta kašnjenja biti kažnjena. Što je bila bit te kazne? Agresija.
- Svaka obitelj ima jedinstvenu metodu odgoja djece, a za njega se to pokazalo posebno izazovnim s obzirom na njegovo podrijetlo iz problematičnih područja. Desetljeće prije balkanskih ratova putevi su im se prvi put susreli, ali tek kada je sukob izbio njihova se situacija znatno pogoršala. “Okruženje je bilo vrlo, vrlo teško”, prisjetio se. U “Adrenalinu: Moja neispričana priča” Zlatan Ibrahimović iznosi svoja razmišljanja o jednom od najizazovnijih razdoblja u svom životu, gubitku brata Sapka.
Nažalost, u dobi od 42 godine, Sapko je izgubio bitku s leukemijom, tragedijom koja je duboko utjecala na slavnog nogometaša i još uvijek utječe na njega do danas. “Odlučio sam ne razmišljati o tome kako ću izgledati kad budem stariji ili kako bi moje tetovaže mogle izblijedjeti; Namjerno sam ih stavio na leđa da ih ne vidim. Dok su mi noge ostale netetovirane, leđa su mi ukrašena tintom.” Spomenuo je da su mu ruke ožiljci od njegovog stila igre i nogometnog puta, ali ima i tetovažu u spomen na datum rođenja svog brata Sapka koji je preminuo u 42. godini: 30. travnja 1973.
“Leukemija ga je uzela za samo 14 mjeseci, zbog čega sam se odlučio koncentrirati isključivo na sadašnjost, a ne na budućnost,” kaže švedski napadač u knjizi. “Trudim se ne izgubiti ni trenutka. Nastojim biti što bliže svojim sinovima i provoditi vrijeme s onima do kojih mi je stalo. Svjesna sam da život ide brzo, a jedan liječnički pregled može sve promijeniti trajno. Kada sam pitao kako je Sapko otkrio svoju bolest, rekao je da je osjetio iznenadan i čudan osjećaj dok je hodao ulicom.
Objasnio je to kao da polako tone u pločnik, praćen osjećajem da je pod vodom i da ne može disati. Odmah je otišao u bolnicu, gdje je primljen na noć kako bi se obavile razne pretrage, ali mu nisu dali nikakve informacije. Sljedećeg je dana liječnik obavijestio oca o situaciji. Kada su ga ispitivali o specifičnoj vrsti leukemije, opisao ju je kao “agresivnu”, što je nažalost razjasnilo zašto se u početku činilo da se poboljšava nakon testova i liječenja, ali se naposljetku činilo da se smanjio.
Unatoč započetoj terapiji, Sapkovo zdravstveno stanje se pogoršalo u mjesecima koji su uslijedili. Po povratku iz Pariza da igram, otkrio sam ga natečenog, bez dlaka i nesposobnog da se kreće. Svjedočenje njemu u ovakvom stanju donijelo mi je veliku tugu. Iako sam se neko vrijeme mogao poboljšati bez da sam se previše oslanjao na lijekove, on nije dijelio isto bogatstvo. Tata se prvi put vratio u dnevnu sobu i otkrio mi stvarnost situacije. Ozbiljnost onoga što sam vidjela u njegovom izrazu lica ostavila je dubok dojam. Disanje mi je postalo otežano, a gutanje mi je bilo nemoguće.
Ipak, Sapko je u meni budio nadu, i iako sam imao nešto fizičke snage, osjećao sam se potpuno nemoćnim da pomognem bratu. Doživio sam osjećaj potpune bespomoćnosti – ništa nisam mogao učiniti. Šapko je očekivao moj dolazak i potpuno sam uvjeren da se zato držao do smrti. Uzela sam si vremena uživajući u ležernom doručku i prepuštajući se dodatnom snu, a sve to dok je on čekao. Tek nakon što sam ušla, deset minuta kasnije, moj je brat posljednji put udahnuo. Tata je ustao da ga pokrije plahtom, ali sam uskočio da ga spriječim.
“Molim vas, ne dirajte ga. Dopustite nekom drugom da se pobrine za to.” Sahrana je održana u skladu s islamskom tradicijom, jer je otac Zlatana Ibrahimovića odabrao šest osoba koje su mu bile najbliže da polože tijelo u lijes.
