Radim u mrtvačnici već dvije godine i mislila sam da sam vidjela sve. Naučiš brzo da se navikneš na tišinu, na hladnoću, na ljude koji više ne dišu. Ali tog jutra, kada su donijeli nju, nešto nije bilo kako treba — i to sam osjetila prije nego što sam je uopšte pogledala….
Rekli su mi da je umrla na sopstvenom vjenčanju.
Mlada, tek u dvadesetim, srušila se usred ceremonije. Srce, navodno. Doktor je potpisao smrt bez mnogo pitanja. Takve stvari se dešavaju, rekli su. Stres, uzbuđenje, slabo srce… ali način na koji su to izgovorili zvučao mi je previše… uredno.
Kada su je unijeli, još je bila u vjenčanici.
Bijela haljina bila je savršeno čista, kao da je upravo izašla iz salona. Samo je njena koža imala onu čudnu, voštanu nijansu koja mi je uvijek govorila da je život nestao. Ili bar — trebalo bi.
Zatvorila sam vrata i ostala sama s njom.
U mrtvačnici vlada posebna vrsta tišine. Nije to obična tišina, nego ona koja pritiska uši, kao da nešto pokušava da progovori, ali ne može. Fluorescentna svjetla su blago zujala iznad mene dok sam pripremala instrumente.
Prišla sam stolu.
Njeno lice bilo je mirno. Previše mirno. Kao da spava. Kao da će svakog trenutka otvoriti oči i pitati gdje se nalazi. Takve misli sam naučila da ignorišem.
Ali onda sam primijetila nešto.
Njene usne.
Bile su blago razdvojene, i zaklela bih se — zaklela bih se — da sam vidjela jedva primjetan pokret. Kao trzaj. Kao pokušaj daha.
Zastala sam.
„Ne umišljaj“, šapnula sam sama sebi.
- Prišla sam bliže i stavila ruku blizu njenog nosa. Ništa. Nema daha. Puls? Nema ga. Sve kako treba.
Ipak, nisam mogla da se smirim.
Doktor je rekao da je mrtva. Papiri su uredno potpisani. Sve je bilo završeno. A ipak…
Počela sam da radim, ali sporije nego inače. Svaki pokret pažljiv, svaki pogled duži nego što treba. I tada sam vidjela još nešto.
Njeni prsti.
Jedan od njih bio je blago savijen, kao da je pokušala da se pomjeri. To nije bio rigor mortis — još nije bilo vremena za to. Ovo je bilo… svježe.
Srce mi je počelo ubrzano lupati.
Otišla sam do vrata, otvorila ih i pozvala doktora.
Došao je brzo, ali njegov izraz lica nije bio zabrinut — više iznerviran.
„Šta je sada?“ pitao je.
Objasnila sam mu šta sam vidjela. Pokret, prsti, usne… sve.
Pogledao ju je površno, gotovo nezainteresovano.
„Mlada djevojka, trauma, tijelo reaguje. Mišići se ponekad trzaju i nakon smrti. Normalno je.“
„Ali—“
„Rekao sam da je mrtva“, prekinuo me je oštro. „Radi svoj posao.“
I otišao.
Vrata su se zatvorila uz tup zvuk koji je odjeknuo prostorijom.
Ostala sam sama.
I nisam mu vjerovala.
Ne znam zašto, ali nešto u njegovom tonu… u načinu na koji nije želio da pogleda detaljnije… probudilo je sumnju.
Vratila sam se stolu.
Ponovo sam pogledala njeno lice.
„Ako me čuješ…“, šapnula sam, osjećajući se glupo. „Daj neki znak.“
Ništa.
Naravno.
Ali onda — opet.
Jedva primjetan trzaj ispod oka.
Ovaj put sam bila sigurna.
Nije bila mrtva.
Povukla sam se korak unazad, srce mi je tuklo u grlu. Ako je živa… onda šta se ovdje dešava?
Pogled mi je pao na njenu ruku.
Prsten.
Veliki, skup, blistao je pod svjetlom. A onda sam se sjetila — priče koju sam čula u hodniku. Neko je spomenuo osiguranje. Ogromno osiguranje koje je muž ugovorio nekoliko mjeseci prije vjenčanja.
Ledeni talas prošao mi je kroz tijelo.
Ne.
To nije moguće.
Ali što sam više razmišljala, sve se slagalo. Iznenadna smrt. Brza potvrda doktora. Nema dodatnih pregleda. Sve završeno u rekordnom roku.
Plan.
Brzo sam provjerila njene kapke. Lagano sam ih podigla.
Zenice.
Reagovale su na svjetlo.
U tom trenutku više nije bilo sumnje.
Neko je pokušavao da je proglasi mrtvom dok je još živa.
Ali zašto bi ona pristala na to?
Odgovor me je pogodio kao udarac.
Možda… nije žrtva.
Možda je dio plana.
Koraci u hodniku prekinuli su moje misli.
Neko dolazi.
Pogledala sam oko sebe, panika me obuzela. Ako je ovo prevara… ako su uključeni i drugi… onda sam u opasnosti.
Brzo sam uzela telefon i sakrila ga u džep.
Vrata su se otvorila.
Njen muž.
Stajao je na pragu, u odijelu, ali bez emocije. Nije izgledao kao čovjek koji je upravo izgubio ženu.
Gledao ju je.
Zatim mene.
„Gotovo je?“ pitao je.
Progutala sam knedlu.
„Skoro“, odgovorila sam.
Prišao je bliže, pogled mu je bio hladan.
I tada sam vidjela — njeni prsti su se opet pomjerili.
On je to primijetio.
Na trenutak, nešto je zatreperilo u njegovim očima.
Strah.
Znao je.
Okrenuo se prema meni, korak bliže nego što je trebalo.
„Ne diraj je više“, rekao je tiho.
Tada sam shvatila.
Ovo nije bila samo prevara.
Ovo je bila igra života i smrti.
I ja sam upravo postala dio nje….
