Poznato je da ljudi s Balkana često idu u druge države da zarade za svoje porodice kako bi im sve obezbijedili i kako bi sebi osigurali lijepe penzionerske dane. Najčešće ljudi idu u Njemačku da rade, a ova priča je vezana baš za to.
Povremeno je potrebno nekoliko minuta da se događaju životni događaji – od uobičajenog dana s umorom i brigama, do situacije koja izaziva strah i dovodi do osjećaja nemoći, majčinska ljubav pokušava nadvladati osjećaj potpune nemoći. Upravo tu noć doživjela je jedna mlada žena iz Bosne i Hercegovine. Unatoč tome što su ponovno bili zajedno kao obitelj, bili su udaljeni od kuće i bez podrške članova obitelji, nedostajalo im je ikakvo znanje o samo nekoliko mjeseci prije nego što su bili podvrgnuti testu izdržljivosti i snage.
Te je večeri njezin suprug bio zaposlen u noćnoj smjeni. Ostala je sama s djetetom u malom stanu koji im je privremeno postao dom. Sve je izgledalo kao mirna noć – dok se odjednom, bez ikakvih naznaka, nije začuo krik koji puca u srcu svake majke. Njezina kći, koja je imala samo nekoliko mjeseci, počela je često plakati. U početku je mislila da je to groznica, ali ju je trebalo promijeniti, ali ništa nije uspjelo.
Kad se tresla od straha, zabilježila je temperaturu od 38,3 stupnja. Panika je nalikovala valu. Bez znanja jezika, bez pomoći, bez ikakvog iskustva u kriznim situacijama, mlada majka je prepoznala dijete i pokrenula akciju pomoći. Međutim, strah je sada prevladavao među mnoštvom koje je čulo njezino kucanje. Nitko nije htio prići na vrata, možda zato što je bila kasna noć ili zato što je nepoznata žena stajala s uplakanim djetetom, ili možda zato što je ispred njih stajalo još žena.
U trenutku očaja ponovno je razmišljala o stanu sa suzama koje su joj tekle niz lice i djetetom u naručju. Kasnije je omogućen ulaz u obližnju kuću. Na pragu se pojavila starija žena iz Njemačke, mirnog i spokojnog izgleda. Ne govoreći ništa, samo s blagim osmijehom i raširenim rukama, tješila je uplakano dijete i pozivala majku da uđe. To je djelo ruku prve vrste ljudi, koja nije imala jezika ni zapreka za napredovanje. U stanu koji je vladao osjećajem sigurnosti i ugode, starica je počela umirivati dijete.
- Skinula je odjeću, pažljivo se okupala u alkoholu i bila pokrivena novim ručnikom. Nakon nekoliko minuta temperatura je počela padati, bebin plač je na kraju prestao i oboje su prespavali ostatak dana. Starija žena je tada pokazala kako riječi poput zubića ne mogu učiniti ništa, to također prati temperatura. Majka je bila šokirana. Ne samo zbog naglog prijelaza, nego i zato što je djevojčina majka, barem tu večer, prigrlila alkohol, kojeg i suprug i ona izbjegavaju zbog vjere.
Tada su razriješene sve dileme oko ispravnosti postupanja – život i zdravlje djeteta bili su na prvom mjestu. Avaz smatra da se veliki dio naših građana koji putuju u strane zemlje često susreću s problemima koje ne žele podijeliti s drugima. Iskustvo samoće, posebno kod žena koje su u novu zemlju stigle bez učenja jezika i bez društvenih mreža, dodatno je pojačano činjenicom da te situacije prati kriza. Avaz navodi da je najčešći uzrok stresa za majke u dijaspori nedostatak podrške u hitnim slučajevima.
Tijekom razgovora o svom slučaju za Radio Slobodna Europa, psiholog iz Frankfurta koji se više od 20 godina posvetio obiteljima bivše Jugoslavije navodi da to nije neuobičajeno. “Majke doživljavaju veliki stres, od kojih je prvi želja da izbjegnu “opterećivanje” supružnika, drugi je neugodnost povezana s traženjem pomoći zbog jezičnih problema”, kaže. No, upravo je u tim slučajevima humanost posjetitelja, poput starije žene u ovoj priči, od velike važnosti.
- Kasnije, kada je posjetila mladu majku, nije znala reći svom mužu što se dogodilo. Zbog njihove vjere i prezira prema alkoholu, bila je prisiljena to učiniti, iako je znala da je učinila jedinu korisnu stvar. Odlučila je ne otkriti pojedinosti, barem ne odmah. Ne zato što mu je htjela reći neistinu – već zato što je bila zabrinuta da će njegov odgovor dovesti do gore situacije. Kako navodi Oslobođenje, ovaj narativ nije izoliran: sve više žena dijeli slična iskustva putem foruma i grupa podrške, poruka koja se dijeli uvijek je ista: “Nisi sama”.
Osim toga, poteškoće, opasnosti i dileme povezane s majčinstvom su univerzalne, no vjerojatnije je da će se riješiti kada su ljudi voljni pomoći, a ne uvijek oni koji su upoznati. Ta noć možda nije bila konačnost ove majke, jer je sa strahom razmišljala o početku života, ali je to bio početak novog koncepta života daleko od kuće, hrabrosti, ranjivosti i tihe moći nepoznate žene. Unatoč tome što nikada više nisu razgovarali jedno s drugim, njihova veza i dalje predstavlja demonstraciju empatije koja ne zahtijeva zajednički jezik, već se razvija kroz sposobnost srca da razumije patnju drugog bića.
