Na društvenim mrežama postoji jako veliki broj ispovijesti koje korisnici upotrebljavaju da bi sa drugima podijelili neko svoje iskustvo. Neke od tih ispovijesti postanu i viralne poput ove.
Tog jutra sve je izgledalo tako mirno, tako obično da je bilo gotovo savršeno. Marco je ustao ranije nego inače, popio kavu sa mnom i nježno me poljubio u čelo prije odlaska. “Idem kupiti kruh i brzo se vraćam”, rekao je s onim poznatim osmijehom na koji sam se godinama oslanjala. Tada nisam znala da će to biti zadnji put da sam ga vidjela kako ulazi u kuću. Nakon što su se vrata zatvorila, nastavila sam pripremati doručak i planirati sljedeći dan. Sat je otkucavao i jedan sat je prošao u tišini, a zatim još jedan. Mobitel mu je bio nedostupan. Isprva sam se tješila nekim naivnim mislima – možda je sreo nekog poznatog, možda je samo svratio da popriča, ili da vidi prijatelja.
Ali kako je vrijeme prolazilo, tišina se počela stezati oko mene poput užeta. Nemir se pretvorio u tjeskobu, a tjeskoba u goli strah od kojeg sam ostala bez daha. Počeo sam zvati jedan za drugim – njegove prijatelje, susjede, čak i bolnicu i policiju. Svi su nemoćno slegnuli ramenima. Marco je nestao bez traga, kao da se zemlja raspukla i progutala ga. Dani su se pretvorili u tjedne, a tjedni u mjesece. Policijska istraga nije donijela nikakvu nadu. Nije bilo nesreće, svjedoka i objašnjenja. Njegov nestanak bio je misterij koji je obavijao sve oko mene.
Svaki dan sam u mislima postavljao ista pitanja: Gdje je on? Zašto mi nije uzvratio pozive? Što se dogodilo? Navečer sam otišla spavati nadajući se da ću čuti ključ u bravi, da ću ga vidjeti na vratima, s osmijehom na licu koji će ublažiti svaki strah. Svako jutro sam se budila, molila se da je živ i zdrav, da se pojavi, da je ovo samo noćna mora iz koje ću se na kraju probuditi. A onda, točno godinu dana kasnije, stiglo je pismo. U kuverti nije bilo povratne adrese. Srce mi je počelo lupati dok sam otvarala pismo. Rukopis… Odmah sam ga prepoznao. Prije nego što sam uspio pročitati ijednu riječ, znao sam – bio je to Marco. “Žao mi je. Nisam imao hrabrosti reći ti istinu.
Otišao sam jer sam živio dvostrukim životom. Imao sam drugu ženu, drugu obitelj. Morao sam napraviti izbor. Nisam te želio povrijediti, ali nisam ti mogao lagati – nikad te nisam volio kao što si ti volio mene. Oprosti mi.” Ceduljica mi je iskliznula iz ruku. Svijet oko mene počeo se vrtjeti, zidovi su se suzili, soba je postala tijesna kao tamnica. Sve što smo gradili – naši razgovori, naši dodiri, naš smijeh, naši tihi planovi za budućnost – izgubilo je smisao u tom trenutku. Suze su mi tekle nekontrolirano, gušeći se kao da ću uzeti posljednji dah.
Dugo nisam mogla shvatiti kako je čovjek kojem sam vjerovala više od sebe mogao samo tako nestati iz mog života, ostavljajući me da skupljam komadiće. Kako je mogao ovo učiniti? Zar mu ništa nisam značila? I dan danas ne mogu a da se ne zapitam: Što bi se dogodilo da je imao hrabrosti reći mu istinu? Bih li imao hrabrosti oprostiti mu? Bi li to bilo manje bolno od ovog nestanka, od izdaje koja me i danas progoni? Ponekad, kad čujem škripu vrata ili osjetim miris svježeg kruha, srce mi na trenutak stane. Ne zato što ga još uvijek čekam — znam da se neće vratiti. Ali zato što se pitam: Hoću li ikada prestati tražiti smisao u njegovim izbjegavajućim riječima?
