Marko je te večeri zatvorio svoju malu pekaru malo ranije. Kiša je lupala po prozorima, a on je osjećao neobičnu nervozu u grudima, kao da ga nešto vuče napolje, iako je bilo kasno…..
Ulica je bila pusta, osim slabog odsjaja žute ulične lampe koja je titrala svaki put kad bi vjetar udario.
Ubrzo je ugledao siluetu kako stoji ispred pekare, uvijenu u tanki, mokri kaput. Bila je to djevojka koju nikada ranije nije vidio.
- Držala je kesu i pažljivo gledala u izlog. Na trenutak je djelovala kao da razmišlja da li da pobjegne ili pokuca. Napokon je skupila hrabrost.
„Izvinite… imate li možda ijedan stari hljeb? Ne mora biti svjež… samo bilo šta.“
Marko ju je pogledao. Bila je mlada, možda dvadeset godina, ali oči… oči su joj bile umorne kao da je u njima nosila čitavu deceniju bola. Kapljice kiše slivale su se niz njen obraz, a nije bilo jasno da li se miješaju sa suzama.
Bez riječi je otvorio vrata pekare, pustio je unutra i izvadio cijelu korpu peciva, hljebova i kiflica.
„Uzmite sve ovo.“
Djevojka je šokirano zurila u njega.
„Ne mogu… to je previše.“
„Za nekog ko stoji na kiši tražeći stari hljeb,“ rekao je tiho, „ništa nije previše.“
Tada je zaplakala. Strogo, tiho, kao da se boji da će je neko kazniti zbog toga.
Zvala se Lana. Te noći mu nije rekla mnogo, samo da nema gdje da ide. Marko joj je ponudio da se malo ugrije i presuši kaput. Dok je sjedila na maloj stolici pored peći, izgledala je kao izgubljeno dijete, iako se trudila da djeluje snažno.
„Ako treba… mogu počistiti ili nešto odraditi“, šapnula je.
„Ne moraš ništa. Samo odmori.“
Te dvije riječi kao da su je slomile. Neko joj ih nikad nije rekao.
Sljedećih dana Lana je počela dolaziti, ali uvijek oprezno, kao da se boji da smeta. Marko ju je puštao da pomaže u pekari. Ubrzo je shvatio da ona ima nevjerovatnu nježnost prema svemu što radi. Kad bi mijesila tijesto, činilo se kao da dodiruje nešto živo. Kad bi slagala hljeb, radila je to kao da slaže uspomene koje je neko razbio.
Polako mu je, u komadićima, otkrivala svoj život. Odrasla je u domu. Nikada nije imala nikoga ko bi je zagrlio, pitao kako je, ili joj rekao da je važna. Kada je napunila osamnaest, izbacili su je — „puna sioludila“, govorili su joj jer je imala napade panike. Lutala je od grada do grada, tražeći posao, ali rijetko ko je želio djevojku koja drhti čim neko povisi ton.
A onda je stigla kiša. I Markova pekara.
Marko nije znao kada tačno, ali počeo je da se brine za nju više nego što je očekivao. Kad god bi kasnila, srce bi mu ubrzano lupalo. Kad bi se nasmijala, osjećao je kao da je na trenutak uspio osvijetliti njen mali, tamni svijet.
Jednog jutra, dok je pekao hljeb, Lana je došla bledog lica.
„Moram da idem,“ rekla je.
„Zašto?“
„Došla je inspekcija u prihvatilište u kome sam bila… traže me. Ako me vrate tamo… ja to ne bih preživjela.“
Marko je u tom trenutku shvatio koliko joj je malo trebalo da opet padne u tamu. A nije mogao da podnese pomisao da ponovno nestane na ulicama.
Prvi put u životu, učinio je nešto potpuno nepromišljeno.
„Ne ideš nigdje. Ovo je tvoj dom. Ako treba — ja ću stati ispred svakog ko dođe po tebe.“
Lana je zurila u njega, zbunjena, kao da ne razumije jezik koji govori.
„Zašto bi to radio? Ja nisam niko.“
„Jesi,“ odgovorio je. „Jesi neko. Iako ti niko nije rekao… vrijedna si.“
Tada je prvi put vidio njen pravi osmijeh — krhak, nesiguran, ali stvaran.
Sljedeće sedmice socijalna služba zaista je došla. Pitali su ga ko je ona, zašto je tu, da li je prijavljena. A Marko je samo stao ispred nje, odlučan.
Rekao je da je zapošljava puno radno vrijeme. Da ima smještaj. Da ima brigu. Da ima stabilnost.
Istina je bila da je imao samo jedno — želju da joj pruži život koji niko ranije nije.
Nakon dugog razgovora, službenica je klimnula glavom:
„Ako ste sigurni da je ovo za njeno dobro… onda ostaje.“
Lana je prekrila usta rukama. Marko je mislio da će pasti. Umjesto toga, bacila mu se u zagrljaj, prvi put bez straha.
Mjeseci su prolazili. Pekara je postala njihovo malo carstvo. Marko je pravio hljeb, Lana kolače koje su svi obožavali. Njena smjelost je rasla, povjerenje se vraćalo, a oči su joj ponovo imale svjetlost koju život nikada nije njegovao.
Jedne večeri, dok su gasili svjetla u pekari, okrenula se prema njemu.
„Znaš… te noći kad sam tražila stari hljeb, nisam tražila hljeb,“ šapnula je. „Tražila sam razlog da ostanem živa.“
Marko joj je nježno dodirnuo ruku.
„A našla si mnogo više.“
Lana je tiho dodala:
„Našla sam tebe.“
I u toj maloj pekari, među vrelim hljebovima i slatkim mirisima, dvoje slomljenih ljudi pronašlo je ono što nikada nije imalo — dom, mir… i ljubav koja je bila jednostavna, ali veća od svega što su ikad sanjali.
