Donosimo vam ispovijest jedne žene koja je priznala da je sa svojim mužem bila iz koristi i da ga nikada nije voljela. Njena priča je naišla na veliki broj komentara u kojima su je mnogi osuđivali.
Ovo je ispovijest žene koja je godine provela kao u bajci, ali je zaboravila ono najvažnije: ljudskost, zahvalnost i međusobno poštovanje. Godinama je živjela onako kako je trebala. Ništa joj nije nedostajalo – odmor u Italiji, Grčkoj, Turskoj, luksuzne brendirane torbe, redoviti odlasci frizeru i kozmetičaru. Sve je bilo prisutno. Njezin suprug imao je dva posla danju i jedan noću, a oba su bila da udovolje svakoj njezinoj želji. Nikada nije odbio zahtjev, nikada nije kritizirao zahtjev i nikada nije tražio ništa zauzvrat. U svom svemiru smatrao je dovoljnim da ona bude sretna.
- Bio je prisutan, uvijek i za svaku stvar. Međutim, umjesto da izrazi zahvalnost, počela je gajiti prezir prema njemu. Počeo je pokazivati znakove umora, bezvoljnosti i nedostatka strasti. Nije više smatrala muškarca prisutnim – samo letargičnog čovjeka koji je bio nepomičan, zaposlen i patio. Pogledala ga je s prijezirom, vjerujući da ju je napustio. Kad bi progovorio, pogledala bi u telefon i zakolutala očima. Izbjegavala bi kontakt s njim. Nije mu lagala u svojoj tjelesnosti, ali već je unijela distancu u svoje srce. Fizički je bila oslobođena, udaljena od braka, iako je formalno još uvijek sudjelovala. A onda – šok.
Igrom slučaja prijatelj joj je e-poštom poslao fotografiju iz kafića s pitanjem: “Je li ovo tvoj suprug?” Slika je demonstrirala njega – njezinog “ljupca”, kako ga je sama nazivala. Međutim, pored njega je bila još jedna žena. Mlada, atraktivna, njegovana i samouvjerena. Držala ga je za ruku, a on… izgledao je drugačije. Nasmijana, opuštena, živa. Slično čovjeku koji je konačno dobio prostora za disanje. U tom joj se trenutku želudac pomaknuo. Počela je tražiti odgovore. Doznala je o njihovoj vezi koja je trajala mjesecima.
Nije to bila laka afera. Ovom ženom nije bilo lako manipulirati – imala je karijeru, vlastitu filozofiju i bila je poštovana. Nije tražila ništa osim njega. Nije tražila darove, odanost ili smrt. Samo razumijevanje i bliskost. Nakon toga je zapravo prvi put svjedočila svom supružniku. Čovjek kojeg je natjerala do krajnjih granica udobnosti, koji je bio spreman slomiti se, spaliti, kako bi bio lijep i udoban. Sve noći provedene radeći, svi trenuci tišine koje je gutao, svi pokušaji koje je činio, nisu li bili pokazatelji slabosti? Umjesto toga, oni su bili najviši oblik ljubavi.
Nije mu uspjela oprostiti, ali ga je konačno shvatila. Tek tada je shvatila koliko je bila glupa. Ne samo da je izgubila supruga. Izgubila je čovjeka koji je bio spreman proždrijeti svoje biće da bi imao osmijeh. Kad je njegov osmijeh nestao, potražio je osvjetljenje negdje drugdje. Sada odbija spavati. Sada ona razmatra. Ona pati od nesanice, ne zbog prijevare, već zato što je dopustila da ljubav nestane dok je to činila, ne zato što je zapravo nestala, već zato što ju je ravnodušnošću uvenula.
Narativ prenosi ideju da ljubav ne umire iznenada, već umjesto toga umire u trenucima kada ne promatramo jedni druge, u trenucima kada ne izražavamo zahvalnost ili u trenucima kada ne cijenimo ono što vidimo. A kada shvatimo često je prekasno. Današnji članak nije samo izrazio emocionalno priznanje.
Poslali smo poruku. Poruka koja ljude ne uzima zdravo za gotovo. Pomnije promatrati stvari, pažljivije slušati, voljeti dok još uvijek nekoga posjeduješ. Jer ponekad je potrebno prepoznati što se smatralo sigurnim da bi se procijenila prava vrijednost nečega.
