Ona je jedna od najpoznatijih i najomiljenijih voditeljki u Srbiji.Lea Kiš već godinama krasi naše televizijske ekrane svojom zaraznom srećom i blistavim osmijehom. Međutim, ono što mnogi ne shvaćaju jest da je iza fasade radosti proživjela nezamislivu agoniju tijekom mučnih bombaških napada 1999. Tijekom tog vremena, Leino zdravlje se pogoršalo do te mjere da su je medicinski stručnjaci proglasili samo nekoliko trenutaka daleko od kandži smrti . Dok je trajalo bombardovanje, Lea je bila na funkciji u RTS-u. Zbog trudnoće, samo bi se nakratko pojavila na poslu kako bi ispunila svoje upisne dužnosti prije nego što bi se odmah vratila kući. Jedne večeri, nakon smjene na televiziji, otkrila je da je 16 njezinih kolega tragično izgubilo život dok su ostali na dužnosti.
Nakon toga Lea je u trećem mjesecu trudnoće doživjela bolan gubitak bebe kao posljedicu ogromnog stresa koji je dodatno pogoršao njezino ionako složeno zdravstveno stanje. Nakon što sam proživio iskustvo bliske smrti, prošao sam niz operacija i susreo se s brojnim zdravstvenim komplikacijama. No, upornošću sam ih sve postupno svladao. Gubitak nerođenog djeteta blijedi u usporedbi s golemom tragedijom koja se dogodila, a koja je pogodila ne samo pojedince već i cijelu zajednicu na Televiziji Beograd. Prema izjavi, otkrila je da je u ranoj trudnoći, otprilike tri mjeseca. U ranoj fazi moje trudnoće, oko trećeg ili četvrtog mjeseca, pojavile su se komplikacije koje su dovele do razorne spoznaje da više nikada neću moći zatrudnjeti. Ovo razdoblje u mom životu bilo je obilježeno ogromnom boli, ali sam iz njega izašla s novom snagom. Shvatio sam da je to Božji plan i da bi bilo uzaludno opirati se Njegovoj volji. Najmudrije u tom trenutku bilo je fokusirati se na vlastito ozdravljenje, prebroditi teške i rizične operacije i postati najbolja moguća majka svom djetetu u godinama koje dolaze.
U najizazovnijem trenutku Lea je utjehu pronašla u prisustvu svoje trogodišnje kćeri Sare Mie koja je stala uz nju. Imala sam osjećaj da nešto nije u redu, bio sam potpuno svjestan situacije koja se odvijala preda mnom. U to je vrijeme moj suprug obnašao cijenjenu dužnost glavnog urednika u jednom sportskom časopisu, a prijem mobitela bio je loš pa su svi pokušaji komunikacije bili uzaludni. Kako nisam imao vremena, utjehu sam mogao pronaći samo u zatvorenom prostoru svog automobila dok sam užurbano osiguravao sigurnost svog djeteta. Bila je to pojava koja se događa jednom u tisuću ili čak milijun slučajeva, kako mi je kasnije pojasnio dr. Radulović, kirurg koji me liječio. Aorta u mom želucu je pukla, ostavljajući mi samo 15 do 20 minuta da se uhvatim za život. Unatoč šoku, nekako sam smogla snage da trogodišnju Saru smjestim u auto i odjurim u bolnicu. Zbog očaja koji me tjerao, predao sam je medicinskoj sestri, naglašavajući da čak i suočen sa svojom potencijalnom smrću, odbijam ostaviti dijete ranjivo na bombe i napuštenost na ulici. Držao sam se uvjerenja da me je Bog poštedio s razlogom.
Nakon povratka svijesti, moje sjećanje počinje prizorom kaosa – eksplozijama, zavijanjem sirena – i pronalaskom moje kćeri i muža pokraj mog kreveta. Liječnik mi je priopćio uznemirujuću vijest da sam doživio više slučajeva bliske smrti, što je doista opasna situacija. Liječnički tim se suočio s poteškoćama u određivanju moje krvne grupe, a veliki gubitak krvi rezultirao je dugotrajnim i mukotrpnim oporavkom, fizički i psihički. Emocionalni danak gubitka nerođenog djeteta teško opterećuje svaku ženu, osobito kada svane spoznaja da bi majčinstvo moglo zauvijek ostati nedostižno. U svjetlu svih iskustava kroz koja je prošla, prepoznala je važnost traženja stručne pomoći za sebe. Tijekom rata suzdržavao sam se od priznanja događaja koji su se odvijali. Međutim, s vremenom su se ta iskustva manifestirala kao osjećaji tjeskobe i depresije. Ipak, uložio sam značajan trud u samousavršavanje, potpomognut vodstvom prijatelja psihologa. Ipak, oni koji se nisu uključili u unutarnju borbu i trijumfirali nad vlastitim preprekama, ne mogu uistinu shvatiti veličinu takve bitke. Upuštanje u sukobe s drugima može izgledati bez napora, ali suočavanje s unutarnjim neprijateljem u sebi, poput nepremostivog straha, upornih napadaja panike i teških briga navedenih na ljestvici starca – straha od smrti, straha od razvoda i straha od gubitka – pokazuju se kao pravi izazovi. Svladavanje izazova zahtijeva predanost i ustrajnost, a tu sam borbu osobno iskusio. Za svakoga je potreban znatan trud da mi uistinu pomogne u bilo kojoj situaciji, a ja sam sigurno uložio potreban trud. Moja odluka da stavim vlastitu dobrobit na prvo mjesto nije koristila samo meni, već i svijetu oko mene. Zahvalan sam na prilici da nastavim gurati naprijed, iako možda neće uvijek ići glatko. Život je pun uspona i padova, ali moj fokus ostaje na održavanju funkcionalnosti jer je to ono što je doista bitno, ističe voditeljica.
