Prije par dana je stigla vijest da je preminula najmlađa sestra Jovanke Broz, Titove supruge koja je imala uvid u život predsjednika Jugoslavije i o tome je nekoliko puta govorila i za medije.
Razgovarat ćemo o životu Nade Budisavljević, najmlađe sestre Jovanke Broz, žene čija je sudbina bila povezana s tragičnim događajima, ali i nevjerojatnom hrabrošću, požrtvovnošću i ljubavlju. Njezin narativ je i pripovijest o obiteljskim vezama, povijesnim događajima i žrtvama koje su nevidljive. Te su žrtve povezane sa značajnim ličnostima. Nada je rođena u Lici, selu blizu Pećana. Od najranijih dana svog života već je doživjela značajne gubitke. Imala je majku koja je imala šest mjeseci kada je izgubila majku, u sukobu je imala oca i brata koji su također umrli.
- Drugi brat je umro nekoliko godina nakon toga. Ona i njena sestra Zora smještene su u dječji dom, gdje ih je 1947. otkrila Jovanka Broz, primila ih i dala im instrukcije. Ovo je bio početni prethodnik posebne veze između sestara, ta će veza definirati cijelo Nadineino postojanje. Njezino obrazovanje i profesionalni put pokazuju da je bila izuzetno inteligentna i predana žena. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Beogradu, gdje je studirala engleski jezik i književnost, talijanski jezik i svjetsku književnost. Sudjelovala je u njegovom kabinetu i bila jedina osoba koja ga je sama riješila.
Kasnije je predavala u Vojnoj školi stranih jezika, gdje je postala poznata. Kao prevoditelj sudjelovala je iu aktivnostima vezanim uz Ujedinjene narode. Kasnije je predavala na Vojnoj akademiji, gdje je proglašena najboljom profesoricom u povijesti škole, a povijest ove ustanove svjedoči o njezinom znanju i predanosti. No, profesionalni uspjesi bili su samo dio njezina života. Najviše pažnje i energije posvetila je sestri Jovanki. Bila joj je desna ruka i pomoćnica u svakoj ulozi koju joj je život dodijelio. Zapošljavala se kao tajnica, imenik osoblja, stilistica, suputnica, njegovateljica, kuharica, krojačica, medicinska sestra i terapeutkinja za masažu.
Ona nije bila samo podrška, već i osoba od povjerenja i ispovjednica, osoba kojoj je Jovanka bezrezervno vjerovala. Osim Miroslava Krleže, koji je pohvalio njezinu diskreciju i znanje, poimence su je spominjali i drugi sudionici rasprave. Tek 2015. godine Nada je objavila knjigu “Moja sestra Jovanka Broz”, u kojoj je dokumentirala neke detalje svoje mlađe sestre i otvorila vrata u svijet prve dame Jugoslavije. Unatoč tome, zadržala je dozu skromnosti i opreza, nikada nije prešla granicu koja bi narušila osobni prostor njezine sestre. Njezin osobni život također je bio posvećen ljubavi. Bila je posvećena svojim rođacima, Goranu i Zoranu, te njihovim obiteljima.
Njena toplina i ljubav učinile su je zapamćenu kao nekoga tko je uvijek znao obratiti pažnju i pomoći. Život s obitelji Jovanke i Tita pružio joj je priliku promatrati brojne značajne događaje, no ipak je zadržala distancu i ostala vjerna. Dosljedno je tvrdila da joj je Tito bio predan i privržen, gotovo kao otac. Sama je rekla: “Svjedočila sam Titi kao ocu. Prepoznao nas je kao svoju djecu. Bio je jako fin i susretljiv, što je kod žene izazvalo emotivnost i sentimentalnost. Time je istaknula ljudske osobine jedne od najznačajnijih političkih figura 20. stoljeća.
U razgovorima i snimanjima često je izjavljivala da je Jovanka svoju privrženost Titu shvaćala kao izraz privrženosti jednom konceptu i jednoj osobi. Mislila je da je Jovanka spremna potpuno se posvetiti Titu, gotovo monaški u svojoj odanosti. Ideju o djeci odbila je jer bi to, po njoj, negativno utjecalo na njegov politički položaj. Posvetila mu je svu svoju moć, štitila ga od ozljeda i kritika, a istovremeno ostavljala dojam moćne, unatoč velikom teretu. Prijatelji su Nadin karakter opisali kao inteligentan, dobroćudan, dostojanstven, duhovit i neustrašiv. Njezina hrabrost i samopožrtvovnost uvrstili su je među tihe pobjednike svog doba – one koji ne traže priznanje, već ostavljaju trajni trag u svijetu.
Oni koji su joj bili najbliži pozdravili su je pjesničkim riječima dobrodošlice. Žarko Jokanović ju je okarakterizirao kao nekoga tko se više neće roditi. On i njegova supruga Milica izrazili su zahvalnost na povezanosti i privrženosti koju dijele s njom. Naglasili su da će joj se održati trajno spomen obilježje te da će biti bolno znati da će se ta informacija povezivati s patnjom koja će pratiti sve koji su je poznavali. Odlaskom Nade Budisavljević slijedi poglavlje koje je pratilo sudbinu obitelji Broz, ali je imalo i razdoblje jugoslavenske povijesti i stila života s njihovim vođom, zaključuje se. Njezina je pripovijest još uvijek posveta načinu na koji nevidljive žrtve i anonimne priče doprinose oblikovanju značajnih događaja i individualnosti.
