Većina bračnih parova razmišlja i priželjkuje djecu ali određeni broj njih ne uspijeva da se ostvare kao roditelji. U nastavku pročitajte jednu ispovijest žene koja je napustila muža jer je mislila da ne može da mu podari dijecu.
Podijelit ću s vama priču o životnom putu preplavljenom ljubavlju, tugom i nasumičnim zaokretima koji nas upućuju na sposobnost prihvaćanja i oslobađanja. Glavni lik ima 40 godina i u braku je s muškarcem kojeg je obožavala 12 godina. Njihovu vezu karakterizirala je ljubav, odanost i duboka intimnost. Mogli su razgovarati, smijati se i dijeliti duge periode šutnje bez osjećaja nelagode, ali nisu mogli imati djecu. Godinama su pokušavali razne metode. Od doktora i zahvata do hormona i lažnih nada koje bi se rađale pa gasile poput valova. Svaki novi mjesec sadržavao je nove nade, ali i nove tuge. Pokušao ju je utješiti govoreći da će njihova ljubav biti dovoljna, da će biti sretni i bez djece.
- No, prepoznala je da mu je srce sve manje, da pogledom prati bebe na ulici, da krije tugu koja se ne može iskazati riječima. Nikada nije napustio niti otišao, ostao je s njom do zaključka. Upravo zbog njegove tihe boli, pred njom je bio težak izbor – raskinuti njihov brak. Nije mu uspjela reći istinu; nije bila u stanju priznati da ga je pustila jer je željela da postigne svoj cilj da ima oca. Umjesto toga, rekla je da su zbunjeni, da ljubavi više nema, da je bol i dalje prisutna kada je njegova majka tražila podatke o djeci, a on joj je to pokušao objasniti. Obožavala ga je tada, a obožava ga i danas, ali je shvaćala da je jedini način da ga oslobodi bio da mu nanese bol.
Otišla je i razdvojili su se. Bilo je to štetno za oboje. Tišina koja je uslijedila bila je opširnija od njihovih argumenata. Vratila se u svoj rodni grad, koji se nalazio u blizini poznatih ulica i lica koja su joj odavala bliskost, dok je ostala u Beogradu. Život se nastavio, ali s nedostatkom zadovoljstva. Prošle su gotovo dvije godine, a onda je pronašao novu romantičnu partnericu: djevojku svojih snova, koja je bila i puna ljubavi i zabavna. Njih dvoje su postali par, a na društvenim mrežama pojavio se portret njihovog vjenčanja i prekrasnog izgleda njihove kćeri.
Njezine oči i osmijeh dokumentirali su priču o radosti koju je konačno doživio. Dugo je razmišljala o tome, suze su joj bile njegove, ali nije osjetila tugu: umjesto toga osjećala se sretnom zbog njega. U tom trenutku mu je posvetila poruku. Bio je sažet, iskren i bez gorčine: “Očekivao sam da će naše razdvajanje biti korisno.” Čestitam ti. Neka je Bog sklon jednom od nas, a ne može pomoći obojici. Nije uspio odmah odgovoriti, možda je to bilo zato što nije znao što da izrazi, možda je to bilo zato što je bio u stanju ljubavi, a ne mržnje ili sebičnosti.
Nekoliko dana kasnije joj je predložio da se nađu ako ona bude u Beogradu, a kako je rekao, oboje moraju da se vide bar jednom. Srce joj je stalo, pa opet zakucalo, jer je dugo željela taj trenutak, ali nije znala koliko će trajati. Nekoliko mjeseci nakon toga službeni put ju je odveo u Beograd, a brzo su se sprijateljile. Kava se izdržala nekoliko sati. Pokazao joj je slike svoje kćeri, opisao je ženu toplim i punim poštovanja. Priznao je da mu je teško pao razvod, nije mu bilo jasno ni zašto je otišla, no sada shvaća značaj svega. Izjavio je da voli nju i njih dvoje, da je sretan. Vjerovala je u njegovu iskrenost. Međutim, ponovno je osjetila stari, poznati odnos među njima.
Distanca koja se nikada nije posve raspršila ponovno se rasplamsala u nesputanim razgovorima. Činilo se kao da nikada nisu bili razdvojeni. On je bio osoba kojoj je sve mogao reći, a ona s kojom je sve mogao podijeliti. Prožimanje rečenica, sigurnost, stara intima – sve je vraćeno. Dogodilo se nešto neplanirano: umjesto toga našli su se u krevetu. Nitko nije imao razgovora, planova i očekivanja. Upravo se dogodilo. Nije bilo greške ili nedostatka, već prirodni napredak nečega što nikada nije u potpunosti umrlo. Ujutro je tiho skupila svoje stvari i otišla. Više nisu uspjeli međusobno komunicirati jer su shvatili da to nije nešto čime bi trebali nastaviti. Bio je to trenutak laži.
Kasnije prepoznaje da joj menstruacija kasni. U početku to ignorira, ali nakon dva mjeseca odlazi ginekologu. Liječnik ju je sa smiješkom prokomentirao kako u njenom tijelu postoji malo čudo, katalizator života. Njezin je odgovor bio emotivan i apsurdan. Sve godine sukoba, boli i tuge sada su opravdane, jer je svrha života bila da se manifestira kada se najmanje nadala. Još ne zna što će dalje, hoće li mu to reći ili neće. No, svjesna je da više nije potpuno prazna. Nosila je sa sobom novo postojanje koje možda nije bilo onako kako je namjeravala, ali dogodilo se. To je njezina usluga u pravo vrijeme.
