Te večeri, 1990. godine, u malom obalnom gradu Utrennyju sve je mirisalo na mladost i završetke…..
Maturalna noć bila je događaj o kojem se pričalo mjesecima unaprijed – svjetla su obasjavala salu, muzika je odjekivala ulicama, a roditelji su sa ponosom gledali kako njihova djeca ulaze u odrasli svijet.
Među njima je bila i Anna Ivanova, nasmijana djevojka svijetlih očiju, koja je tog dana obećala majci da će se vratiti prije ponoći.
Nikada se nije vratila.
- Potraga je trajala danima, zatim mjesecima, a onda godinama. Policija je pretraživala obalu, šumu, napuštene kuće. Svjedoci su govorili svašta, ali ništa konkretno. Anna je nestala kao da ju je progutala magla koja je te noći sišla s mora i obavila grad. Fedor i Elena Ivanov ostali su bez odgovora, zaglavljeni između nade i očaja. Svako jutro su se budili s istim pitanjem: gdje je njihova kćer?
Njena soba ostala je netaknuta.
Dvadeset i dvije godine kasnije, Fedor je stajao na istom mjestu – pored prozora Annine sobe. Bio je stariji, pogurenih leđa, s kosom prošaranom sijedima. Magla se i dalje kotrljala oko svjetionika, ista ona magla koja mu je nekada donosila mir, a sada samo težinu u grudima. Elena je nedavno tiho rekla ono što su oboje godinama izbjegavali priznati: vrijeme je da pospreme sobu.
Nije to bilo odustajanje. Bio je to umor.
- Fedor je počeo polako. Skidao je odjeću s vješalica, presavijao je, spuštao u kutije. Svaki predmet bio je udarac – Anin omiljeni džemper, izblijedjela maturalna haljina, stare traperice s poderanim koljenima. Ruke su mu drhtale, ali je nastavljao. Kada je došao do police s knjigama i bilježnicama, nešto mu je zapelo za oko.
Album.
Bio je debeo, s tamnoplavim koricama, na kojima je zlatnim slovima pisalo: “Školske uspomene”. Fedor je zastao. Nije se sjećao tog albuma. U godinama nakon Anninog nestanka, ni on ni Elena nisu imali snage gledati njene fotografije. Album je, izgleda, cijelo to vrijeme čekao.
Sjeo je na rub kreveta i otvorio ga.
Prve stranice bile su očekivane – razredne fotografije, nasmijana djeca, potpisane poruke prijatelja. Fedor je prelazio prstima preko slova, čitajući kratke poruke pune snova i planova. Suze su mu klizile niz lice, ali nastavio je dalje. A onda je stigao do jedne stranice koja mu je zaustavila dah.
Na fotografiji je bila Anna.
Ali ne ona Anna koju je poznavao s mature.
- Bila je starija. Odrasla. Imala je kratku kosu i ozbiljan pogled. Stajala je ispred nekog nepoznatog mjesta, držeći dijete u naručju. Ispod fotografije, sitnim rukopisom, pisalo je:
“Za slučaj da se ikada vratiš ovdje. Ja sam živa.”
Fedoru se zavrtjelo u glavi.
Okrenuo je stranicu, pa još jednu. Iza fotografije nalazilo se pismo, pažljivo presavijeno. Ruke su mu se tresle dok ga je otvarao. Riječi su bile kratke, ali razorne. Anna je pisala o noći mature, o čovjeku koji joj je ponudio prijevoz, o bijegu, o strahu. Pisala je da je napustila grad jer je bila u opasnosti, da nije imala kome vjerovati. Pisala je da je započela novi život daleko, pod drugim imenom.
I pisala je da je svake godine pokušavala pronaći hrabrost da se javi.
Fedor se nije sjećao trenutka kada je pao. Probudio se na podu, s Eleninim glasom iznad sebe i albumom prislonjenim uz grudi. Tog dana, nakon dvadeset i dvije godine, tišina njihove kuće se slomila.
Istina je izašla iz magle.
Nisu znali gdje je Anna sada, ali znali su najvažnije – njihova kćer je bila živa. Nada, za koju su mislili da je umrla davno, vratila se u jednom jedinom trenutku, skrivena između starih fotografija i zaboravljenih stranica.
Ponekad prošlost ne traži da je zaboravimo.
Ponekad samo čeka da je konačno otvorimo…..
