Ljudske sudbine mogu biti teške i neobične a svako od nas slijedi neki put koji smo sami odabrali ili nam je nametnut stavom okoline. Današnja priča je vezana za pet sestara koje žive u Bosni i Hercegovini i koje se nikada nisu udavale jer su živote posvetile svojim roditeljima.
Priča o Stojinom životu počinje idejom da nas oblikuje ono što konzumiramo, bilo da je to bol, trud ili rad koji ulažemo. Živi u selu Mrtvica, između Brčkog i Lopara, ima četiri sestre. Zemlja njihovih roditelja omogućuje djevojkama preživljavanje, no unatoč dugotrajnom radu, one se bore da spoje kraj s krajem. Sestre Zarić, odrasle u Mrtvici kod Brčkog, vodile su nekonvencionalan život.
- Ni u kasnim osamdesetima i ranim devedesetima Petra, Stoja, Goja, Anica i Živan nisu se vjenčali, posvetivši život brizi za roditelje i neumornom radu u obiteljskom domaćinstvu. Funkcionirale su kao konvencionalne obitelji, a svakom su pojedincu dodijeljene posebne odgovornosti na farmi. Kao rezultat toga, ove marljive sestre radile su od izlaska do zalaska sunca, baveći se poljoprivredom, stočarstvom i drugim fizički napornim poslovima koji se obično povezuju s “muškarcima”.
Usred vrtloga brze aktivnosti očit je jasan osjećaj hitnosti. Jovo i Spasenija, pokojni roditelji obitelji, imali su trinaestero djece, od kojih su većina bili muški i umrli mladi. Među njima su se dvije sestre udale, dok je preostalih pet odlučilo ostati i pomagati u svakodnevnim zadacima u svom ruralnom selu, popunjavajući prazninu koju su ostavila njihova pokojna braća.
Jedna sestra se često nađe u žurbi u sezoni sjetve kukuruza dok radi na popravci oštećenog zida svoje djedovine. Na drugom mjestu, dvije druge sestre pripremaju sjeme za sadnju. Okupiti sva tri donositelja s njihovim nagradama na jednom mjestu bio je doista gotovo nadrealni pothvat. Nikada se ne ustručavaju priznati da ponekad traže pomoć od svojih susjeda kada je to apsolutno neophodno, unatoč tome što su sasvim sposobni samostalno obavljati mnoge zadatke.
Uočeni nedostatak radne snage u ruralnim područjima povezan je s oklijevanjem radnika da sudjeluju u većim poljoprivrednim inicijativama. Sestre Zarić iskazuju toplinu i otvorenost u komunikaciji, spremno prihvaćajući svaku naznaku da su se pozitivno brinule za svoje roditelje, kao i za tradiciju seoskog života. Uzgajaju različitu stoku, uključujući krave, ovce, svinje i perad, i uvijek su spremni prihvatiti bilo kakvu količinu rada.
Njihovo obradivo zemljište je prilično veliko, a po potrebi su spremni zakupiti dodatne poljoprivredne površine. Tako smo se našle ujedinjene u jednom kućanstvu, pet sestara povezanih okolnostima koje su nas držale nevjenčane. Sestre Zarić ističu da dokle god su dobrog zdravlja, mogu vrijedno raditi. Njihove pokojne majke Spasenije, koja je živjela gotovo stoljeće prije nego što je umrla 2007. godine – samo četiri mjeseca do stotog rođendana – također se rado sjećaju susjedi i mještani Mrtvice.
Nakon majčine smrti, sestre su usvojile određene običaje, uključujući nošenje crne odjeće i suzdržavanje od gledanja televizije ili slušanja radija, jer vjeruju da si ne mogu priuštiti sudjelovanje u takvim aktivnostima. Lokalna zajednica smatra ove prakse prilično čudnim. Otkako je RTS prije sedam godina snimio emisiju u kojoj su gostovale sestre Zarić, o njima nema ažuriranih informacija.
