O Miki Antiću i njegovom Plavom čuperku ali i mnogim drugim pjesmama svi znaju sve. Na društvenim mrežma se njegove legendarne rečenice stalno dijele a njegovi stavovi o životu sau mnogima zvijezda vodilja. Međutim njegova smrt je mnogima nepoznata.
Nebrojene pjesme i priče ostale su tragom ovog “posljednjeg boema 20. stoljeća”. Mikino postojanje karakterizirala je autentičnost i jedinstvenost, a na taj je način dočekao i svoj kraj. Na dan kada je Miki Antiću uručena nagrada Avnojeva dogodila se tragedija kada je preminuo u bašti svoje kuće u Ulici Mihaila Babinka u Novom Sadu. Važno je napomenuti da se borio s rakom čeljusti, zbog čega mu je kirurški odstranjen dio jezika.
- Mika Antić, omiljena ličnost među glasovitim beogradskim boemima, proslavio se izuzetnim umjetničkim talentom. Dok su ga neki smatrali jednim od naših najboljih pjesnika, drugi su se divili njegovim vještinama filmskog redatelja. Međutim, njegova izvanredna sposobnost smišljanja izvrsnih rima ostavila je trajan dojam. Nažalost, njegov se život drastično preokrenuo kada je bolest preokrenula tijek njegova umjetničkog puta.
Iako je Mika otišao s ovoga svijeta prije gotovo četiri desetljeća, njegovi stihovi, pjesme i anegdote i dalje odzvanjaju sadašnjošću dajući dojam da je još uvijek među nama. Na dan kada je Miroslavu uručena nagrada Avnojeva dogodila se tragedija kada je preminuo u bašti svoje kuće u ulici Mihaila Babinka u Novom Sadu. Važno je napomenuti da se borio s rakom čeljusti, zbog čega mu je već kirurški odstranjen dio jezika. Pjesnik se teško nosio s gubitkom sposobnosti verbalne komunikacije. Kako bi ublažio svoju nevolju, okrenuo se prekomjernom piću i žarko se posvetio slikarskoj umjetnosti.
Mika Antić, istaknuta ličnost tog doba, postigao je razinu slave usporedivu s pop zvijezdom. Njegov život bogat životom, prisutnost na društvenoj sceni Beograda i njegova kasnija turneja s Tomom Zdravkovićem odigrali su ulogu u njegovom usponu do zvijezde. Mikine su se strasti protezale izvan poezije; imao je raznolike interese i bavio se više zanimanja. Ne zadovoljavajući se ograničenjem na samo jednu karijeru, postigao je uspjeh kao boksač i čak osvojio prestižnu titulu prvaka Banata.
Komunicirajući sa zadivljujućim pojedincima svoje ere i često se okupljajući s prijateljima u lokalnoj ustanovi, ovaj cijenjeni tvorac riječi poticao je veze s najintrigantnijim ličnostima. Njegova se ostavština ispreplela s poznatom beogradskom gozbom poznatom kao “Posljednja šanska”, zadivivši bezbrojne druge koji su otkrili njegovu pjesničku briljantnost kroz obrazovne antologije.
Dugo su anegdote o njemu kružile kao legendarne priče unutar urbanog folklora. Mika Antić je na svoj osebujan način iskazao želju da drugi stvaraju njegovu biografiju, omogućivši mu da vodi brojne raznolike živote i izađe kao najživlji pojedinac među živima. Unatoč Mikinom opsežnom doprinosu književnosti kroz brojne knjige, slike, filmove, dramske tekstove i novinske izvještaje, osjećao je prazninu u svom životu – nepostojanje sveobuhvatne biografije koja bi istinski dočarala njegovu bit.
Žudio je za “izvanrednom biografijom” koja bi potencijalno mogla poslužiti kao obrazovni izvor za studente, jer je čvrsto vjerovao da bi i oni trebali biti upoznati sa životom pisca. Utjecaj Mike Antića, renomiranog pisca “Plave gomile”, osjeća se ne samo u srpskoj književnosti, već iu dubini naših srca. Tijekom svog govora usmjerenog prema mladoj publici, izrazio je: “Stihovi koje pišem nisu puke pjesme, već osobna pisma upućena svakome od vas. Ove riječi služe samo kao ključevi koji otključavaju vrata koja skrivaju zbirka poezije koja je već viđena, već stvorena, i već bezbroj puta izrečena, strpljivo čeka oslobođenje, žudeći da je netko oslobodi.
Mika Antić, vječiti mladić regionalne poezije, često je sebe nazivao najneadekvatnijim učenikom, uvjeren da tek treba do kraja shvatiti bit postojanja. Svoj književni doprinos donio mu je mnoštvo priznanja, poput dvije nagrade “Neven”, jedne za životno djelo u dječjoj poeziji, cijenjene Goranove nagrade, prestižne Sterijine nagrade, željne Zlatne arene za scenarij, cijenjenog Oslobodjenja Vojvodine Nagradu, te cijenjenu Sedmojulsku nagradu Srbije. Uz to, odlikovan je i Ordenom zasluga za narod.
- Količina informacija koja bi se o tome mogla napisati je nemjerljiva. Mika je uređivao list “Ritam”, a bio je i urednik Zmajevog časopisa “Neven”. Sa nepunih 16 godina predstavio je svoju nastupnu kompoziciju 1948. godine na stranicama beogradskog lista “Mladost”. Samo dvije godine kasnije izlazi njegova debitantska zbirka stihova pod nazivom “Ispricano za proleća”. Od 1954. do svoje prerane smrti u 54. godini Mika se posvetio novinarstvu u novosadskom “Dnevniku” i s povremenim prekidima radio u novinsko-izdavačkoj kući “Forum” u Novom Sadu.
Za stolom u lokalu otvoreno je iskazivao ljubav prema Miri Stupici. Nakon smrti svog supruga Bojana Stupice, Mira Stupica, talentirana glumica, hrabro je pokušala pobjeći iz kandži depresije koja je nadilazila. Odlučna da prevlada svoju tugu, željno je prihvaćala svaku profesionalnu priliku koja joj se ukazala. Na dan kada je Mika dobio nagradu Avnojeva, tragično je preminuo u bašti svoje kuće u Ulici Mihaila Babinka u Novom Sadu. Bitno je napomenuti da se Mika već borio s teškim slučajem raka čeljusti zbog čega mu je kirurški odstranjen dio jezika.
Rečeno je da je teret gubitka moći govora neizmjerno težak. Proživio je velike nedaće, često se odavao alkoholu, ali se i svim srcem posvetio slikarstvu s gotovo onozemaljskim žarom. Tijekom tog razdoblja proizveo je zadivljujuću seriju slika suncokreta, prikladno nazvanu “Boje sunca”. Mika je postigla stvaranje jedinstvene nijanse miješanjem okera s česticama svjetlucavog zlata.
Tragično, Mika je preminuo s tragovima zlatne prašine još uvijek na njegovim rukama. Unatoč svim pokušajima da očisti svoje ruke, zlatna prašina se pokazala neizbrisivom. S rukama blistavim poput figure u biblijskoj priči, pjesnik je počivao na odru. Mika je otišao u onostrano kraljevstvo, ukrašen zlatnim rukama, prikladnim simbolom za ogromnu vrijednost ove izvanredne osobe. Na samu večer njegove smrti, pismo napisano Mikinim pedantnim pismom našlo je put do njegovog susjeda Dude.
Pjesnikova konačna želja bila je jedinstvene prirode – da bude pošteđen suvišnih formalnosti i zamornih sjećanja. Po mom odlasku s ovoga svijeta, molim da prisutni izgovore stihove “Besmrtne pjesme”. Dok je moje tijelo položeno na počinak, neka melodične melodije “Pirav manga korkoro” odsvira ili Janika Balaž ili Tugomir. Ljubazno molim da se ne drže govori u moju čast. Sve do danas, njegove pjesme, melodije i pripovijesti nastavljaju slaviti umjetnika koji je živio i stvarao autentično i jedinstveno.
