Kod nas još uvijek postoje ljudi koji imaju predrasude kada je u pitanju spol njihove djece i koji smatraju da su sinovi važniji od kćerki. Danas vam donosimo jednu istinitu priču na ovu temu.
Kao što poslovica kaže, život stvara priče koje nadilaze maštu čak i najvještijih autora. Upravo kad netko povjeruje da je shvatio što budućnost nosi, sudbina se umiješa, često donoseći iznenađenja koja mogu biti ili mučna ili čudesna, duboko mijenjajući cijelo nečije postojanje. Sofija je godinama čeznula za začećem. Kad je trenutak konačno stigao, srce joj je bilo prepuno nade. No, umjesto da radost ovog čuda podijeli sa svojim suprugom Nikolom, suočila se sa surovom stvarnošću: on je želio samo sina, a mogućnost kćeri bila mu je neprihvatljiva.
- Sofija je nastojala potisnuti svoje misli o tome, držeći se nade da će sve biti u redu po dolasku djeteta. No, kada je doktorica na trećem ultrazvuku otkrila da čeka djevojčicu, Nikola je šutke izašao iz ordinacije, kao da je stranac. Po izlasku iz bolnice nakon pregleda, Sofija je otkrila da je Nikola otišao. Pokušala ga je dobiti telefonom, no on se nije javljao. Došavši kući autobusom, osjetila je težinu u srcu koja je nadmašila nelagodu u želucu. Ispred njezina stana ležao je hladan kovčeg s njezinim stvarima, na vrhu kojeg je bila poruka: „Ako se rodi djevojčica, sam ćeš biti odgovoran za njezin odgoj.
Učinak te rečenice bio je sličan iznenadnom udarcu. Noge su joj popustile, želudac joj se stegnuo, a suze su nekontrolirano tekle. Našla se kako sjedi na klupi ispred zgrade, dezorijentirana i nesigurna u svoju okolinu. U tom trenutku, njezina susjeda, teta Dasha – žena neizmjerno ljubazne – prišla je blizu, odmah shvativši situaciju. Brzo je pozvala hitnu pomoć, a Sofia je još jednom prevezena u rodilište. I eto ga — pravo čudo. Umjesto da rodi jedno dijete, Sofia je rodila blizance — dječaka i djevojčicu. Radost je bila udvostručena, kao i snaga. Osjećala se kao da je to Božji odgovor na patnju i poniženje s kojima se suočila.
Na dan otpusta iz bolnice stigli su je dočekati i otac i majka u pratnji neočekivanog gosta – Nikole. Lice mu je zračilo srećom, s raskošnim buketom crvenih ruža u rukama. Prišao je bliže, poljubio Sofiju i radosno ljuljao sina u naručju. No, kad je primijetio svoju kćer, nije joj uopće prišao, kao da je za njega nevidljiva. U Sofiji se sve raspalo. Bacila je buket na pod, uzela sina iz njegova zagrljaja i privila oboje djece na prsa prije nego što je ušla u vozilo svojih roditelja. Dok je izlazila, suze i ljutnje i ponosa tekle su joj niz lice dok je objavljivala da je kraj. “Ostavite nas! Zauvijek!”
Nikola je bio zapanjen onim što je upravo čuo. Osjećao se slomljeno i zatečeno, jer nije očekivao takvu hrabrost od žene za koju je vjerovao da bi je mogao ozlijediti, a da se ne suoči s posljedicama. Međutim, Sofia je shvatila da je vrijeme da zaštiti sebe i svoju djecu. Pokrenula je brakorazvodnu parnicu i prekinula sve veze s Nikolom. Nakon toga je naišla na ljubaznog muškarca, ali nije žurila s novom vezom. Odgajajući svoju djecu s ljubavlju i dostojanstvom, ona to čini neovisno. Ona se ne valja u patnji niti traži odmazdu; umjesto toga, usredotočuje se na stvaranje mirnog okruženja za svoju obitelj.
Što se tiče Nikole, tražio je svećenika u potrazi za odgovorima i dobio ih je. Svećenik mu je prenio: “Bog daje ono što je najkorisnije. Ponekad jedna kći može imati veću vrijednost od deset sinova. Značaj nije u spolu djeteta, već u čistoći duše, velikodušnosti srca i dobroti koju čovjek donosi svijetu. Ako to ne prepoznaš, onda nisi ni otac ni muškarac.” U tom trenutku Nikola je došao do spoznaje. Međutim, bilo je prekasno. Pripovijest o Sofiji donosi značajnu pouku: djeca ne biraju roditelje; nego roditelje biraju njihova djeca. Jednom kada dijete odluči ući u ovaj svijet preko određene osobe, obveza te osobe postaje ljubav, zaštita i podrška, bez obzira na spol djeteta.
Roditeljska ljubav je nedvosmislena; ili je prisutan ili odsutan. U društvu koje često karakterizira pristranost, neka ova priča posluži kao opomena: Djeca ne dolaze na ovaj svijet da bi zadovoljila naše težnje; nego postoje da prošire naše perspektive. Nadalje, ljubav nadilazi spol i seksualnost, prebivajući umjesto toga u duši koja vas identificira kao svoje utočište.
