Smrtni slučajevi mogu da promijene čovjeka i da ga okrenu za 180 stepeni, posebno ako je riječ o smrti neke bliske i voljene osobe. Takav je slučaj i situaciji koju smo pripremili danas za Vas.
Prije devet mjeseci, svijet jedne žene se promijenio kada je njena 16-godišnja kći poginula u tragičnoj prometnoj nesreći. Od tog dana bol nikada nije nestala. Svaki trenutak koji su proživjeli zajedno podsjećao ju je na dijete koje ostavlja. Soba njezine kćeri ostala je netaknuta, tiho bilježeći njezino sjećanje.
Plahte su još uvijek mirisale na nju, njezini omiljeni predmeti bili su tamo gdje ih je ostavila, a ormar je bio pun odjeće koja se nikada nije vratila. Tijekom tog tihog vremena, majka bi često odlazila u sobu svoje kćeri da dodirne svoje dijete, vjerujući da je to jedino mjesto gdje može osjetiti svoje dijete. Međutim, život je donio nove prepreke.
Muževljeva kći, koja je imala 15 godina kada se prvi put udala, preselila se s njima jer se suprugova majka selila u drugu državu. Problem je bio u tome što je njihova rezidencija imala samo dvije spavaće sobe – glavnu i spavaću sobu preminule djevojke. Žena se trudila pronaći rješenje.
U kuhinji je bio mali prostor u koji je mogao stati krevet, pa je žena predložila svom mužu i kćeri: “U spavaćoj sobi moje kćeri nema mjesta.” U kuhinji je bio prostor za spavanje. Rekla je to tiho, s prizvukom krivnje i tuge u tonu, ali nije imala izbora. Njezina se bol nastavila. Nakon prosidbe suprug je šutio, a djevojka se samo uspjela nasmiješiti.
Žena nije znala što odgovoriti na ovaj odgovor, ali je vjerovala da će njezin suprug shvatiti važnost čuvanja svetog prostora sjećanja. Međutim, sutradan ju je nešto potpuno uništilo. Kada se vratila kući, šokirala ju je scena pred njom. Soba njezine kćeri bila je potpuno nova. Sve njezine stvari – odjeća, knjige, odlikovanja – bile su smještene u malom ormariću.
Krevet je premješten, namještaj presložen, a police ispunjene kćerinim stvarima. Kao da su sva sjećanja na njezinu kćer izbrisana, kao da nikada nije bila tu. Žena je bila preplavljena emocijama i nije mogla prestati plakati. Vrištala je na muža, nije mogla vjerovati da bi učinio takvo što bez njenog dopuštenja. Ipak, on je ostao smiren i uzvratio rečenicom koja joj je slomila srce: “Ne smijete učiniti da se moja kćer osjeća neugodno u očevoj kući!”
Ova joj se rečenica stalno ponavljala u mislima. Kako mu je mogla reći da joj to nije bila namjera? Nije željela da se njezina kći osjeća napušteno, ali nije mogla odoljeti pomisli da kćerina soba, posljednje mjesto kojega se sjećala, nestaje tako lako. U tom trenutku njezin se muž u njezinim očima doimao kao stranac. Vjerovala je da je njegova ravnodušnost prema njoj zato što nije bila njegova krv i meso. Srce joj je bilo rascjepkano na dva dijela: jedna polovica bila je dom njezine kćeri, a druga polovica bol zbog izdaje muža i pokćerke. Sada je stajala pred zidom tuge i bijesa, suočena s dilemom: treba li ostati i braniti svoj brak ili ostaviti osobu koja ju je najviše povrijedila i potražiti unutarnji mir? Prvi put je osjetila da bi je trebao ostaviti jer nije znao može li preživjeti ovaj proces.
