Uskoro će godišnjica od atentata na premijera Srbije Zorana Đinđića za kojeg su mnogi vjeroovali da Srbiju može da povede u bolju budućnost. Obitelji Zorana Đinđića od samog je početka bilo vidljivo da posjeduje jedinstvenu kvalitetu po kojoj se izdvajao od svojih vršnjaka. Njegove misli i postupci znatno su odudarali od norme, što ga je činilo doista iznimnom osobom. Unatoč zahtjevnim obavezama koje su pratile njegovu ulogu premijera Srbije, veza sa sestrom Gordanom Đinđić Filipović uvijek je bila prioritet. Njihovi duboki razgovori uvijek su nalazili mjesto u njegovom pretrpanom rasporedu.
Čak i usred stalno promjenjivih okolnosti koje je donio rat, njihova nepokolebljiva povezanost sa svojim podrijetlom ostala je netaknuta, služeći jedno drugome kao čvrsti stup podrške. No, tragičnim gubitkom Gordani zauvijek je ugašen dio njihove zajedničke duše. Đinđići, obitelj podrijetlom s Kosova, vuče korijene iz Bosne, točnije iz Šamca. Glava obitelji Drago ostvario je uspješnu vojnu karijeru, a umirovljen je u činu pukovnika Jugoslavenske narodne armije. Drago i ja smo se upoznali i vjenčali u Šamcu, gdje su nam rođena djeca, Gordana i Zoran. Zoran je osnovnu školu pohađao u Šamcu prije nego što je završio dvije godine srednje škole u Travniku. Naša zajednica u Šamcu bila je šarolika i složna, činili su je Srbi, Hrvati i Muslimani koji su živjeli zajedno bez ikakvih podjela. Nažalost, izbijanje rata narušilo je naše mirno postojanje. Gordana je završila srednju školu u Travniku, a kasnije je upisala medicinu nakon što smo se preselili u Beograd. Zbog različitih okolnosti morali smo se često seliti, da bismo se na kraju oko 1967. nastanili u Beogradu. Nisam ni slutio da će tragedija zadesiti našu obitelj, a moj sin Zoran tragično će završiti. Način na koji je ubijen je gnusan čin, koji su počinili prezira vrijedni pojedinci ograničenog intelekta. Ugasiti tako izvanredno biće je neoprostiv uvreda! Srce mi je teško od tuge za mojom ljubljenom Gordanom; ono će plakati od muke. Ja, kao majka, posjedujem otpornost i mogu podnijeti sve poteškoće koje mi se nađu na putu. Zoran i Gordana Đinđić porijeklom su iz Bosanskog Šamca. Iako su se zajedno s roditeljima krajem šezdesetih preselili u Beograd, njihove veze s Bosnom ostale su neprekinute. Lijepa sjećanja i trajna prijateljstva iz njihovih radosnih i bezbrižnih ranih godina služili su im kao stalni podsjetnik na njihovo rodno mjesto.
Godine 1962. moja obitelj i ja preselili smo se u Travnik, ali smo konačno otišli 1969. godine. Tek 1989. godine, za vrijeme proslave moje mature dvadeset godina ranije, vratio sam se u Travnik. Kad sada dolazim u posjet, ne doživljavam se samo kao Gordanu, maturanticu, već kao nekoga tko je s bratom dijelio najdragocjenije trenutke. Svaka ulica u ovom gradu budi sjećanja na naš zajednički život – od svakodnevne puta do škole, do ležernih šetnji do Plavih voda, mjesta na koje smo svi često odlazili. Zoran, moj brat, ovdje je završio dvije godine srednje škole. Bio je pun energije, uvijek u pokretu i nevjerojatno živahan. Ove detalje ispričala je Gordana Đinđić Filipović u srdačnoj ispovijesti za “Slobodnu Bosnu” 2013. godine. Od mladosti je bilo očito da je napredovao u većoj mjeri od svojih vršnjaka, kako je oštroumno primijetila. Ne samo da je bio izvrstan učenik, već se isticao u vođenju raznih izvannastavnih aktivnosti kao što su šahovski klub, karate i interakcija s djevojkama. Činilo se da je njegova nestašna narav bezgranična. Živo se sjećam naših dogodovština branja zelenih šljiva u Popovskom vrtu, unatoč strogom majčinom upozorenju da ne diramo ništa što nam ne pripada. Naravno, Zoran se po svemu sudeći nikada nije izdvajao od ostatka društva. U Travniku je neustrašivo skijao niz nasip koji je išao uz prugu, odmah iza naše stambene zgrade. U međuvremenu sam promatrao iz udobnosti našeg stana na trećem katu, zgodno smještenog stotinjak metara od gimnazije i blizu katoličke crkve. Još uvijek imam njegovu fotografiju kako graciozno klizi na tim ručno izrađenim drvenim skijama. A kod kuće čuvam njegovu dragu gitaru, istu onu na kojoj je svirao dok je bio u Travniku.
Nedavno sam donijela odluku da ove dragocjene stvari poklonim Arhivu Srbije, gdje će biti izložene uz njegove osobne predmete, koje je Gordana dijelila u to vrijeme. Tijekom prvih godina srednje škole doživio je uzbudljiv osjećaj zaljubljivanja po prvi put. Travnik je imao posebno mjesto u Zoranovu srcu jer je ondje imao jake veze s vlastitom tvrtkom. U prvoj godini srednje škole doživio je prvu ljubav s djevojkom Duškom. Kao premijer Srbije postajao je sve teže dostupan. Bio je slučaj da su njegovi stari kolege iz Travnika posjetili Beograd, ali im je vladin sigurnosni tim zabranio pristup zbog nedostatka prethodne obavijesti. No, brzo su došli k sebi i odlučili mu poslati fotografiju njihovog ponovnog susreta. Zoran je, čim je dobio fotografiju, odmah prekinuo važan sastanak i požurio im u susret. Ovu anegdotu ispričala je Đinđićeva sestra. Bosna je imala posebno mjesto u njegovom srcu, evocirajući uspomene na jedno drago poglavlje u njegovom životu. Za razliku od užurbane i brze atmosfere Beograda, Bosna je nudila osjećaj opuštenosti i bezbrižnosti. Budući da smo odrastali uz oca vojnog, odgoj nam je usadio način razmišljanja koji zanemaruje nacionalnost naših prijatelja. Zoran je, kao i ja, imao duboki jugoslavenski identitet, a ja se borim da prihvatim ideju da bi razlike među nacijama trebale služiti kao faktor razdvajanja. Prema njenim riječima, karakter osobe određuje tko je, bez obzira da li se izjašnjava kao Musliman, Srbin ili Hrvat. Zoran je imao značajne odgovornosti, no ona je zadržala duboku privrženost prema njemu. Njihove česte telefonske razgovore karakterizirale su dugotrajne rasprave.
