Ljudi koji su vjernici poštuju sve običaje koje im crkva nalaže i posjećuju sveta mjesta kao što su crkve i manastiri u potrazi za duševnim mirom a poenakd i za utjehom.
Predstavljam vam osobno otkrivenje u vezi s nepredviđenim duhovnim iskustvom koje je značajno promijenilo putanju mog svakodnevnog postojanja. U trenutku obilježenom unutarnjom prazninom i osjećajem odvojenosti od sebe, život me bez ikakve namjere odveo u samostan Nimnik. U okruženju u kojem nisam očekivao ništa osim mira i prisutnosti prirode, naišao sam na dubok utjecaj povezanosti, nepretencioznosti i suptilne mudrosti.
- U pratnji prijateljice koja se na sličan način snalazila u svojim izazovima i osjećala čak i više od mene, obje smo se našle, na svoje jedinstvene načine, u potrazi za nečim što je u tom trenutku izmicalo definiciji. Dok smo tiho hodali kroz ovo drevno svetište, prišao nam je redovnik, čiji je osmijeh zračio blagošću i toplinom. Njegov prvi pogled bio je suptilan, ali duboko upečatljiv. Umjesto da se bavi grijehom ili molitvom, ili da daje upozorenja i lekcije, govorio je o neovisnosti i temeljnom rastu pojedinaca kroz njihova iskustva. Njegova priča, koja uključuje dvije bake i njihove unuke, naizgled je izvirala iz običnog, ali u toj jednostavnosti ležala je duboka poruka.
Jedna baka preuzima svaki zadatak za svog unuka, dok ga druga aktivno uključuje u svaki korak – dvije suprotne slike koje su zorno ilustrirale kako se neovisnost ne može zahtijevati, već njegovati kroz povjerenje i zajednički trud. Trenutak je duboko odjeknuo u meni, kao da sam dobio odgovor na pitanje za koje nisam ni znao da ga tražim. Manastir Nimnik pružio mi je više od pukog osvježavajućeg zraka i umirujućeg mira; ponudio mi je utočište za introspekciju, dopuštajući mi da zastanem i ponovno se povežem s emocijama koje svakodnevni život često zamagljuje.
Gledao sam kako pojedinci dolaze, noseći i nadu i patnju, praćeni svojim molitvama i uvjerenjima. Redovnici su tiho primali svakog posjetitelja, moleći se za sve. U ovom prostoru nitko nije bio suvišan, nitko nije bio zanemaren. U zagrljaju tih starih zidova čovjek se vraća svome pravom. Usred spokojne pozadine šume i molitve, otkrio sam mir koji je dugo boravio u meni, zamračen zahtjevima svakodnevnog života. Ovo otkrivenje nije bilo samo moje; moja suputnica, sjedeći na drvenoj klupi izvan samostana, počela je slagati komadiće vlastite stvarnosti.
Pokazalo se da više zadovoljstva izvlačimo iz trenutaka tišine nego iz bilo koje rasprave u kafiću. Duhovno pomlađivanje na koje smo naišli nadilazi verbalno izražavanje i ne može se usporediti ni s jednim vanjskim iskustvom. Manastir Nimnik ima bogatu povijest koja seže daleko u prošlost. Smešten u šumama u blizini Velikog Gradišta, ovaj manastir, koji datira iz 14. veka, tradicionalno se vezuje za kneza Bogosava i doba kneza Lazara. Iako je posvećena prijenosu moštiju svetoga Nikole, njezino ime ima dublje značenje.
Prema legendi, mlada djevojka po imenu Nikolina odgovorila je turskim vojnicima na vlaškom jeziku na pitanje gdje se nalazi manastiru, govoreći “Nišću nimik”, što znači “ništa ne znam”. Taj čin ju je koštao života, ali njezina nepokolebljiva odanost i čista vjera ostavile su neizbrisiv trag na mjestu. Danas je na mjestu njezina mučeništva sveta kapela u kojoj se okupljaju vjernici uzdajući se u njezin zagovor u nevoljama. Grob mlade Nikoline pretvoren je u mjesto na kojem se svakodnevno moli – za zdravlje, obitelj, brak i unutarnji mir. Brojni pojedinci tvrde da su upravo u tom dvorištu pronašli nadu, snagu, pa čak i lijek.
Čuda povezana sa samostanom Nimnik nadilaze puke priče; to su osobna svjedočanstva onih koji su molitvenim činom doživjeli vraćanje srčanog ritma, ublažavanje svoje tuge i izlazak svjetla iz tame. Pod duhovnim vodstvom igumana oca Jeliseja, manastir je pretvoren u više od svetog mjesta. Sada služi kao utočište, izvor mira i duhovno utočište za pojedince koji se nađu na putu. Unutar njegovih zidova nema osjećaja izolacije; nego pojedinci doživljavaju sigurnost da nisu sami, da su vođeni, zaštićeni i saslušani.
U konačnici, mogu tvrditi da moj put do Nimnika nije bio puka slučajnost. Iako se moj dolazak činio beznačajnim, shvatila sam da sam upravo tamo gdje mi je suđeno. Možda se vaš nadolazeći trenutak razmišljanja krije unutar tih drevnih zidova, ispod zaklona koji tiho mrmlja molitve, u okruženju u kojem se duboki osjećaji mogu doživjeti čak i u nedostatku riječi.
