U danasnjem clanku podsjetićemo se priče koja otkriva suštinu što znači biti čovjek……
Iza reflektora, iza glasnih aplauza i popularnosti, postoji svijet u kojem se istinski karakter pokazuje u trenucima kada niko ne gleda.
Halid Bešlić, muzička legenda Balkana, ostao je upamćen ne samo po pjesmama koje su obilježile decenije, nego i po tihim djelima koja govore više od svih hitova zajedno.
Priča koju rijetki znaju tiče se njegove kolegice, pjevačice koja je u jednom trenutku života vodila najtežu bitku – borbu protiv raka. Dok su mnogi od nje okrenuli glavu, Halid je bio tu. Nije tražio publicitet, nije želio priznanja. Tiho i nenametljivo, pomagao joj je finansijski dok se borila s mukotrpnim terapijama. Za njega to nije bilo pitanje velikodušnosti, već prirodan čin ljudskosti. Često je govorio da „prava dobra djela ne traže svjedoke“, i time pokazao kako misli i živi.
- Njegova pomoć došla je u trenutku kada je ona morala da putuje u inostranstvo na skupe tretmane, a uz sve to nastavljala da nastupa kako bi skupila makar dio novca. To je bila borba iscrpljujuća i fizički i emotivno. I dok su drugi ćutali, Halid je reagovao. Za nju je to značilo mnogo više od same finansijske podrške – to je bio znak da nije sama, da u svijetu estrade, gdje često vlada rivalitet, postoje ljudi sa srcem i dušom.
Kada je bolest, nažalost, uzela maha i pjevačica preminula, Halid je bio jedan od rijetkih koji su stajali uz njen kovčeg. Sa njim je bilo još svega četvoro kolega – samo pet ljudi iz cijelog estradnog svijeta. Njihova prisutnost bila je tih, ali snažan znak poštovanja. Halid je, kažu oni koji su bili prisutni, stajao skromno, u drugom redu, sa suzama u očima. Njegova tuga bila je tiha, ali duboka, i to je moglo da osjeti svako ko ga je toga dana gledao.
Mnogi su kasnije rekli da je tim činom „osvetlao obraz estradi“. U vremenu kada su vrijednosti često zamagljene slavom i interesima, pokazao je da čovjek vrijedi onoliko koliko zna da saosjeća i koliko je spreman da stane uz nekoga u njegovim najtežim danima. Njegovo ponašanje nakon sahrane samo je potvrdilo tu sliku – nije dao izjave medijima, nije želio publicitet. U razgovoru sa prijateljima, jedino što je rekao bilo je: „Otišla je jedna dobra duša.“
- Ova priča nikada nije zauzimala naslovnice. Halid to nije dozvolio. Tek kasnije, kroz svjedočenja bliskih kolega, saznalo se šta je učinio. Jedna poznata pjevačica ispričala je da Halid oduvijek ima tu osobinu – kada čuje da je nekome teško, reaguje bez razmišljanja, a da o tome nikada ne govori. To je dio njega koji publika rijetko vidi, ali koji najbolje opisuje njegovu ljudsku veličinu.
Ono što čini ovu priču posebnom jeste njena pouka. U svijetu gdje često dominiraju ego, sujeta i trka za slavom, postoji prostor za dobrotu koja se ne vidi na prvu, ali ostavlja dubok trag. Halid Bešlić je pokazao da se istinska veličina ne mjeri samo aplauzima i nagradama, nego i tihim djelima koja mijenjaju nečiji život. Njegov čin bio je svjedočanstvo da ljudskost nije nestala, da i u vremenu kada se sve mjeri brojevima i uspjesima, postoji nešto dragocjenije – empatija.
- Ova priča nas podsjeća da upravo u najtežim trenucima čovjek pokazuje svoje pravo lice. Halid nije morao da pomogne, nije morao da bude na sahrani, nije morao da ćuti o svemu – ali jeste. I time je poslao poruku snažniju od bilo koje pjesme. Poruku da je biti čovjek važnije od biti zvijezda.
Danas, kada se sjećamo njegove karijere i pjesama koje su obilježile živote mnogih, jednako vrijedi sjetiti se i ovakvih trenutaka. Jer pjesme će se pjevati i dalje, ali ono što ostaje u srcima ljudi jeste osjećaj da je postojao neko ko je bio spreman da pruži ruku, bez obzira na to hoće li mu iko reći „hvala“.
- Zato ime Halida Bešlića ne ostaje samo u muzici. Ono ostaje i u pričama koje govore o dobroti, u sjećanjima na čovjeka koji je znao da je vrijednost života u davanju, a ne samo u primanju. On je pokazao da ljudskost može zasjati i u najtamnijim vremenima, i da je upravo to ono što nas sve podsjeća – na kraju dana, jedino što ostaje iza nas je ono što smo učinili za druge.
