Smrt je neizbježna i svakog od nas čeka prije ili kasnije. Neki je se plaše a drugi opet vjeruju da ona nije kraj. Danas vam donosimo priču o jednoj neobičnoj sahrani koja se desila kod nas.
Pojedinac koji je bio počašćen prepoznat je po svojoj odbojnosti prema pravilima. Njegova obitelj otkrila je da je kroz život artikulirao želju da njegov ispraćaj ne bude obilježen tišinom i tugom, već melodijom koja će evocirati draga sjećanja. Dok mnogi pojedinci povezuju sprovode s tišinom, tugom i krutim običajima, postoje prilike kada rastanci poprime izrazito drugačiju atmosferu. Takav se primjer dogodio u Hrvatskoj, gdje se pokojniku nije odala počast uobičajenim naricanjima, već izvođenjem njegove omiljene pjesme.
- Umjesto tradicionalne tišine i molitve, grobljem su odzvanjale melodije tamburice, a stihovi su spominjali život umjesto da žale za njegovim završetkom. Ovaj trenutak pokazao je da odlazak može utjeloviti osjećaj radosti, a ne samo izazvati osjećaje boli i tuge. U ljupkom primorskom gradiću Rogoznici, sprovod je ostavio snažan dojam na sve prisutne. Umjesto svečane službe koju je vodio svećenik, događaj su obilježili glazba i emocije koje su nadilazile puku tugu. Bubnjari su izveli živahnu pjesmu “Volim piti i ljubiti”, vibrantnu melodiju koju je pokojnik njegovao cijeli život. Bliski prijatelji preminulog ispričali su da je ovo ispraćaj kakav je zamislio.
Nije želio suze ili tugovanje, već osmijehe, draga sjećanja i pjesmu koja je sažimala njegov način života – neobuzdano i sa žarom. Video, koji je brzo kružio platformama društvenih medija, prikazuje okupljanje pojedinaca koji okružuju lijes. Iako nije bilo bujnog plesa i glasnog smijeha, scenom je vladala atmosfera topline i poštovanja, odajući počast čovjeku koji je, kako se često kaže, cijenio život u svim njegovim pojavnostima. Prijatelji su ga okarakterizirali kao pojedinca preplavljenog zaraznom energijom, onoga koji je prkosio konvencionalnim normama i svoju smrt doživljavao kao priliku da ostane autentičan svom pravom ja.
“Želio je otići sa smijehom, a ne sa suzama”, primijetio je jedan sudionik, ističući da je preminula osoba bila prepoznata po svojoj averziji prema krutim formalnostima. Njegov posljednji oproštaj odražavao je njegovu životnu filozofiju: davanje prednosti slobodi i radosti nad ograničenjima tradicije. Odgovori na ovaj oproštaj bili su različiti. Mrežni komentari su preplavili—neki pojedinci izrazili su zabrinutost oko prikladnosti radosne pjesme koja prati odlazak, dok su drugi izrazili podršku obitelji, naglašavajući da pokojniku treba odati počast na način koji je u skladu s njegovim željama.
“Ako je to želio, zašto mu to uskratiti?” naveo je jedan komentar u obranu ovog nekonvencionalnog ispraćaja. Pojedinci iz bliže obitelji uvjerili su se da su tamburaši nastupili uz potpuno odobravanje obitelji. Ovo nije bio hirovit čin ili želja za javnom pozornošću; naprotiv, predstavljao je iskreni napor da se oda počast čovjeku koji je živio strastveno i želio otići na sličan način. Takve pojave potiču na ispitivanje potencijalne pojave suvremenih pogreba. Sve veći broj pojedinaca razmišlja o prilagođenom ispraćaju koji utjelovljuje njihove jedinstvene osobnosti.
Umjesto da se pridržavaju tradicionalne crne nošnje i izraza tuge, neki se odlučuju za glazbu, fotografije, pa čak i video počasti koje živo prikazuju njihova najdraža sjećanja. Drugi radije izdvajaju sredstva koja se obično troše na cvijeće u dobrotvorne svrhe, dok neki žele biti počašćeni upravo onom pjesmom koja im je odzvanjala kroz život. Osjećaj oslobođenja javlja se kada se smrt više ne smatra tabu temom. Kada se oproštaj preobrazi u slavlje života, a ne samo u izraz tuge zbog smrti, stvara se prilika za istinski emotivan oproštaj.
Umjesto opresivne tišine nastavlja se melodija koja evocira dragocjene trenutke koji su bili prije tog oproštaja. Skladba “Volim piti i ljubiti”, iako lagana i pomalo zabavna u svom tonu, tog je dana u Rogoznici dobila sasvim drugi značaj. Pretočio se u slavlje života, utjelovljujući radost i slobodu pojedinca koji je želio da njegov ispraćaj bude lišen tuge. Prenesena poruka bila je nedvosmislena: smrt ne mora značiti kraj, niti je treba prešutjeti. Može se manifestirati i kao pjesma, služeći kao posveta osebujnom karakteru i načinu na koji su plovili ovim svijetom.
U društvu u kojem pojedinci sve više traže autentičnost, čak iu najgorim prilikama, događaj iz Rogoznice služi kao podsjetnik da posljednji ispraćaj ne mora biti u standardnoj formi. Ako je život pojedinca bio osebujan, logično je da bi i njegov oproštaj trebao odražavati tu jedinstvenost. Popraćeni melodijama tamburice i smješteni među spomenicima, prepričavamo priču o čovjeku koji je cijenio – odavao se piću, dijelio poljupce i na kraju bio počašćen na način na koji je želio.
