U današnjem članku vam pišemo na temu tihe ljudske dobrote i poniznosti koju u svakodnevnom životu često previdimo…….
Ovo je priča o tome kako se veličina čovjeka najčešće krije u skromnim gestama, u trenucima koji na prvi pogled djeluju mali, a zapravo nose težinu koju je teško izmjeriti.
Pored kreveta teško bolesnog starca, u polumračnoj bolničkoj sobi, sjedio je domar Franjo.
- U rukama je držao staru zbirku poezije, toliko izlizanu da su se rubovi listova jedva držali na mjestu. Drugom rukom nježno je stezao žilavu, hladnu šaku pacijenta kao da mu tim dodirom prenosi snagu. Njegov glas bio je tih i topao, a svaka izgovorena riječ imala je težinu nekoga ko zna kada je tišina opasnija od ijedne bolesti.
Na vratima je stajao dr. David, sin bolesnog starca, skriven u polusjeni i zatečen prizorom koji mu je istovremeno parao srce i rasipao ponos. Istog tog jutra, pred grupom stažista, uputio je Franjinu pravcu rečenicu koja mu se sada vraćala poput oštrog šamara. Nije tada mislio ni sekunde na to koliko takve riječi mogu povrijediti čovjeka koji samo radi svoj posao. Nije znao ni da je Franjo već tada bio iscrpljen od brige za njegovog oca, jer je upravo proveo pola sata pokušavajući ga utopliti dok su ga sestre presvlačile.
- Franjo je završio stih, spustio knjigu u krilo i blagim glasom obećao starcu da će doći i sljedeće večeri. Ta jednostavna rečenica nosila je više topline nego sve riječi koje je David izgovorio ocu u proteklim mjesecima. Pažljivo je povukao pokrivač preko mršavih ramena pacijenta i vlažnom krpom prebrišao njegove suhe usne, čineći to s toliko pažnje da bi svako pomislio da se radi o članu porodice.
Kad je konačno primijetio Davida na vratima, Franjo se trgnuo kao da je učinio nešto pogrešno. U njegovom pogledu nisu bili ni prkos ni bijes, već skromnost i bojazan. Pokušao je objasniti kako nije htio narušiti pravila, kako samo želi da čovjek koji mu je nekad bio blizak ne bude sam.
- Tada je David prvi put čuo priču koju mu otac nikada nije ispričao. Saznao je da su Franjo i njegov otac odrasli zajedno, dijelili djetinjstvo i mladost u istom malom selu. Život ih je kasnije razdvojio, jedan je otišao u grad i postao cijenjen ljekar, drugi završio kao domar. Ali njihove uspomene, iako umotane u tišinu, nikada nisu prestale postojati. Franjo je dolazio svake večeri nakon smjene, čitao mu, pričao mu o selu, donosio mu glas prošlosti za kojom je starac žudio.
Medicinske sestre tiho su potvrdile ono što je srce već slutjelo: starčevi otkucaji postajali su mirniji uz Franjin glas, kao da ga prisustvo starog prijatelja vraća u vrijeme kad je život bio jednostavniji.
- David je tada osjetio kako se u njemu lomi ponos koji je godinama gradio. Sjetio se svoje grube rečenice, izrečene domaru koji je cijelu noć brinuo o njegovom ocu. Sada, posmatrajući ih zajedno, shvatio je težinu vlastite sljepoće. Dok se on bavio titulama, rasporedima i prestižem, običan čovjek pokazivao je brigu koju ni sin nije pružio.
Približio se krevetu i osjetio kako ga istovremeno obuzima sram i zahvalnost. Njegov otac izgledao je smirenije nego ikada. Franjo je spustio pogled, kao da se izvinjava za prisustvo.
- Tada je David prvi put u životu rekao riječi koje je dugo izbjegavao: zamolio ga je za oprost.
Franjo je tiho odgovorio da nema razloga za izvinjenja, da samo radi ono što je ispravno. U toj skromnosti, u toj jednostavnosti, krila se veličina čovjeka koju David nikada nije primijetio.
- Od tog trenutka zatražio je jedno — da Franjo nastavi dolaziti, da i dalje čita njegovom ocu. Shvatio je da ponekad ljubav dolazi iz pravca odakle je najmanje očekujemo, i da se ljudska dobrota ne mjeri titulama, već djelima.
Te noći David je naučio lekciju koja se ne uči na fakultetu: postoji veličina koja je tiha, nenametljiva i skrivena u postupcima onih koje često ni ne primijetimo. A upravo takvi ljudi, poput Franje, svojim jednostavnim gestama čine svijet boljim mjestom
