On je bez ikakve sumnje bio jedan od najinteresantnijih sportskih komentatora sa našeg područja. Svojedobno je renomirani lik sportskog novinarstva bivše Juge Mladen Delić izrekao rečenicu “ljudi moji, je li to moguće?” Ovaj se trenutak poklopio s pojavom doista izvanrednog cilja, koji je zauvijek urezao izreku u naše kolektivno pamćenje, gdje nastavlja odjekivati s nama nebrojeno mnogo godina. Nakon emitiranja polufinalne utakmice između Francuske i Portugala na Europskom nogometnom prvenstvu 1984. godine, ispričao se publici, priznajući svoje pogreške iz prošlosti. Uz to im je poželio dobro zdravlje. Zaključujući svoju izjavu, najavio je trajni odlazak, oprostivši se od svojih gledatelja.
Mladen Delić, pojedinac koji nije diskriminirao u negodovanju prema svakome tko nije ispunio njegova očekivanja na terenu – bilo da se radi o sucima, igračima ili gledateljima. Nerijetko ga je vatrena gomila mladeži, koja je neoprezno rastavljala mreže i zastavice te jurila za igračima, toliko uznemirila da bi umalo iz vlastite kože izbio. I u tim trenucima bi još jednom uzviknuo: “Možete li vjerovati, ljudi? Ovo je apsolutna ludnica! Što se ovdje događa?!” Baš kao i kada je Radanović postigao onaj nezaboravni pogodak u utakmici protiv Bugarske za pobjedu od 3-2. 12. svibnja 1957. ušao je u povijest kao komentator nastupnog prijenosa HTV televizije, prateći značajnu nogometnu utakmicu između Jugoslavije i Italije (6:1) na stadionu Maksimir. Također, zaslužan je kao osnivač Sportske redakcije Radio Zagreba. Sa zaraznom neposrednošću odisao je ne samo znanjem nego i nizom emocija, bilo na nogometnom terenu ili izvještavajući iz cijenjenih hramova europskog sporta.
Mladen Delić, poznat i kao “Mister Lapsus”, ima jedinstvenu sposobnost da ljudima oko sebe donese i patnju i radost. Unatoč tome što ljudima povremeno ide na živce, svi ga obožavaju. On je majstor pogrešaka, što mu je priskrbilo titulu “apsolutnog prvaka”. Ipak, njegov šarm blista, što ga čini omiljenom osobom među našim ljudima. O njemu je svojedobno pisao kritičar, priznajući njegovu zagonetnost i ustvrdivši da je Mladen Delić zaslužio pravo da bude ono što je i uvijek nas osvaja. To implicira da je briljirao u svojoj ulozi, shvaćajući da televizija zahtijeva više od same zadivljujuće slike; glas također mora biti živ i privlačan. Ostali televizijski kritičari, koji nisu otkrili svoj identitet, upustili su se u polemiku s kolegama. Ti su kolege otišli toliko daleko da su optužili Delića da je izazivao “predinfarktna stanja” kod gledatelja tijekom vrlo značajne nogometne utakmice između Jugoslavije i Španjolske u Frankfurtu. Međutim, ti isti kritičari su o Delićevom radu imali za reći sljedeće: “U svojoj ulozi komentatora povezao se s milijunima gledatelja koji su se okupili oko svojih televizijskih ekrana. Njegove su riječi odjekivale s nama, uhvativši naše nade, strahove i istinsku radost . Delić je reporter koji svoje emocije nosi u rukavu, reagira strastveno i glasno. Osjeća se kao dio nas, tu u prostoriji, pored televizijskog ekrana.” Unatoč poznanstvu s brojnim elitnim sportašima, držao je određenu distancu prema svima, osiguravajući da ostane netaknut njihovim utjecajem. Kao rezultat toga, mogao je komunicirati na nepristran i objektivan način. Tijekom svog radnog odnosa Delić je doživio značajnu nezgodu koja ga je duboko pogodila. Nakon smrti voljene supruge Marije, Mladen je kroz svoj rad pronašao utjehu i lijek. Gubitak nje osjećao se kao gubitak dijela sebe, posebno s obzirom na njegove godine, kada je biti bez supružnika posebno tragično. Međutim, nadao se da će pronaći nekoga s kim će provesti ostatak života, budući da je prepoznao sve veću potrebu za druženjem s godinama. Na sreću, uz njega je bila njegova kći, koja mu je pružala utjehu u samoći. Još za Marijina života otkrili su skrovitu uvalu na otoku Braču u kojoj je Mladen prije dva desetljeća sagradio vikendicu. U početku nazvan samotnjakom po njegovom izboru, područje je sada procvjetalo s deset kuća smještenih u borovoj šumi i njezinoj okolici. Mladenova romantična narav vukla ga je u tu uvalu, te je svake godine četiri blažena mjeseca u njezinom zagrljaju nalazio utjehu i spokoj.
Uoči odlaska u mirovinu odbio je ponudu prijatelja i kolega sa zagrebačke televizije da mu organiziraju ispraćaj. Unatoč naporima, nije uspio spriječiti novinare da se oproste od njega dok su se Zimske olimpijske igre u Sarajevu bližile kraju. Bio je to za njega tmuran ispraćaj, okupili su se novinari iz svih televizijskih centara širom Jugoslavije. Delić se prisjeća kako mu je glas naglo zastao u grlu. Prvi put u svom profesionalnom životu ostao sam bez riječi. Spasio me je Dragan Nikitović koji je istupio i najavio naš razlaz, da odlazim… Trenutak je bio ispunjen dubokim osjećajem tuge i melankolije. Predstavljao je izazov koji mi se pokazao prilično teškim za snalaženje. Kolege iz “Beogradske kronike” priredile su mi srdačan ispraćaj na putu za Zagreb. Snimatelji su me čak pratili do zračne luke, uhvativši trenutak. Dok sam se na ulazu u avion opraštao od Beograđana, ponizno sam ih zamolio za oprost za eventualne greške. Kada je avion dostigao veliku visinu, kapetan Avramović se neočekivano oglasio: „Dame i gospodo, nemam običaj da vam se obraćam, ali večeras imamo privilegiju da u avionu bude Mladen Delić, koji kreće na dobro- zasluženu mirovinu.” Kao priznanje za njegov doprinos sportu i postignuća na polju sportskog novinarstva, odlikovan je višestrukim priznanjima. Nakon smrti 22. veljače 2005. godine pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj.
