Muzičar Aleksandar Ilić Miligram je danas svima dobro poznato lice zahvaljujući tome što je član žirija u najpopularnijem muzičkom takmičenju u regiji Zvezde Granda. Jednom prilikom je za medije podijelio svoju životnu priču.
Nekoliko godina prije, Aleksandar Milić podijelio je dosad neispričan narativ o svojoj izazovnoj prošlosti, koja je obuhvaćala njegove bitke s bolešću, iskustva kao izbjeglice, teškoće siromaštva i na kraju, pojedinosti o njegovom izvanrednom uspjehu u zapanjujućem otkriću. Rođena sam u Osijeku 28. siječnja 1969. godine. Moja sjećanja na djetinjstvo karakteriziraju mir i zadovoljstvo. Moji roditelji Stanko i Danka bratu Ivanu i meni dodijelili su obveze koje su uključivale školske obveze, ali i glazbene i sportske aktivnosti. Od nas se očekivalo da postignemo uspjeh u tim područjima, dok je ostatak našeg vremena bio na nama da uživamo kako hoćemo.
Tijekom formativnih godina iskusio sam toplinu i obitelji i okoline. Osijek, zeleni grad smješten uz obalu rijeke Drave, i dalje odjekuje toplinom u mom srcu. U ovom gradu su začeci mog glazbenog i pjesničkog djelovanja. Od prvog razreda osnovne škole ostao sam uglavnom nepromijenjen. Dosljedno sam prepoznavao nužnost postizanja rezultata, a kako budem postizao te rezultate, moja je odgovornost pojednostaviti proces što je više moguće. Ovakav način razmišljanja bio je vidljiv i tijekom mojih školskih godina, gdje sam bio izvrstan akademski tijekom osnovne škole, srednje škole i fakulteta.
Posjedujem sposobnost otkrivanja novih i inovativnih metoda za postizanje vrhunskih rezultata na jednostavan način. Jako sam ponosan na svoje prijatelje iz Osijeka jer smo od osnovne škole do fakulteta zadržali svoj vrhunski akademski uspjeh. Funkcionisali smo kao složna ekipa, smišljali različite strategije i podržavali jedni druge, a ta prijateljstva traju 40 godina, rekao je za Kurir. Djetinjstvo za mene ima veliku važnost jer vjerujem da naše podrijetlo igra ključnu ulogu u oblikovanju našeg identiteta. Temeljne vrijednosti koje steknemo tijekom ovog formativnog razdoblja nosimo sa sobom kroz cijeli život.
Odgojen sam u brižnoj obitelji medicinskih stručnjaka. Moj otac Stanko isticao se kao vrhunski sportaš, postigavši naslov državnog prvaka u hrvanju, a tri je desetljeća radio kao neuropsihijatar i profesor u Zagrebu. U svojstvu ravnatelja vodio je dvije klinike, a svojim stručnim znanjem doprinio je iu pravosudnom sustavu. Majka Danka je stomatologinja, a stariji brat Ivan, koji je tri godine stariji od mene, neurokirurg i pijanist. Bili smo obitelj dobrog materijalnog stanja, živjeli smo u stanu od 400 m² u srcu Osijeka, koji je imao vlastiti park s fontanom.
- Moji roditelji, porijeklom iz Beograda, osjećali su neugodnost zbog iznajmljivanja novog, urednog stana; stoga su se odlučili za staru, dotrajalu jedinicu koju im je dodijelila bolnica. Kasnije mi je otkriveno da je taj stan nekada u vrijeme Kraljevine Jugoslavije služio kao banka, a moja vlastita soba imala je impozantnih 60 četvornih metara. Osijek karakteriziraju i pozitivne osobine; to je grad prožet plemstvom i aristokratskom razonodom, koji se može pohvaliti nekim od najizvrsnijih konjičkih klubova i parkova. Posjetitelji iz Pešte i Beča hrle u Osijek kako bi plesali, uživali i sudjelovali u živahnoj društvenoj sceni grada.
Naime, sociološke se razlike prvenstveno promatraju na određenim intelektualnim razinama. U tom kontekstu, bogatstvo nikada nije služilo kao mjera za procjenu nečijeg društvenog položaja, princip koji za mene ostaje istinit do danas. Ključni trenutak u mom životu dogodio se 1989. godine, kada sam imao 18 godina. U to vrijeme moj prijatelj Tedi družio se s Goranom Bregovićem i pozvao me u svoju rezidenciju da izložim svoj rad. Živo se sjećam našeg ulaska u Goranov stan, koji mi se, unatoč minimalnom namještaju, učinio izrazito kreativnim.
Dok sam se pripremao za reprodukciju svog materijala na vrpci, kaseta je neočekivano izbacila, što me natjeralo da provedem sljedeća dva sata kudeći se zbog svoje nepažnje. Ipak, uspjeli smo poslušati desetak pjesama, nakon čega je Brega primijetio: “Mislim da bi se trebao nastaviti baviti glazbom.” To ohrabrenje za mene je tada imalo značajno značenje. Budući sam u Beogradu, proživjevši gubitak svega u životu zbog rata, vjerovao sam da ništa ne može biti pogubnije. Šok od svega toga bio je dubok, čak i ako to nisam izvana izrazio. Taman kad sam mislio da se moja situacija ne može pogoršati, dobila sam dijagnozu zloćudne bolesti.
Godine 1992. četiri-pet puta sam se borio s tom bolešću. Tijekom svog života bio sam sportaš i gimnastičar, što postavlja pitanja o tome kako je ta promjena psihički utjecala na mene. Za nas je nesreća što se, čak i u našim najtežim okolnostima, može dogoditi nešto eksponencijalno gore. Iako smo nekad bili živi i zdravi, to više nije naša stvarnost. Moji su roditelji odigrali značajnu ulogu u to vrijeme; ostali su neustrašivi i svemu su pristupili s pozitivnim pogledom, što je u konačnici utjecalo na ishod. Tijekom prve godine fakulteta bila sam na kemoterapiji.
Na sveučilište sam stigla s natečenim rukama, noseći čokoladnu tortu, a na kraju sam, nakon oporavka, nastavila studij u Pragu, stekavši diplomu na Odsjeku za poslovnu administraciju – marketing. Financije su mi omogućile da se izdržavam u Pragu 25 dana. Da bih preživio, bavio sam se raznim poslovima, što pohvalnim, što upitnim. Kad sam ostao bez smještaja u domu, suočio sam se s teškom situacijom, ali srećom, upoznao sam još jednog grčkog studenta medicine koji me ljubazno primio u svoj stan. U jednom trenutku nisam imao dovoljno sredstava za produljenje vize kako bih mogao završiti diplomski rad.
Sa samo dvanaest maraka u posjedu i silno gladan, suočio sam se s dilemom: trebam li pojesti i otići vlakom za Beograd ili se prepustiti „Atriumu“, najfinijem hotelu u Europi, naručiti čašu konjaka da uživam u trenutku? To je upravo ono što sam učinio. Po dolasku u Beograd vlakom, skoro sam umro od gladi i ostavio sam jaknu do kraja putovanja. To se dogodilo u svibnju 1994. Nemam nikakvih kontakata unutar glazbene industrije ovdje; ali imam prijateljicu Gordanu Grubješić iz Zagreba. Posjeduje značajnu socijalnu inteligenciju, što joj omogućuje da igra ključnu ulogu u oba slučaja.
Dok sam lutao sam gradom, osjećajući se jadno i odjeven samo u majicu kratkih rukava i traperice, Gordana mi je jednom rekla da će me te večeri voditi na Djein koncert. U to vrijeme Dje je bio značajna zvijezda i planirala me upoznati s njim u backstageu dok ga je stilizirala za nastup. Sjećam se da je sajam vrvio s otprilike 30 000 posjetitelja; bio je obavijen mrakom, a jedini čujni zvuk bio je kolektivni urlik gomile. Jej je bio elegantno obučen, okićen šalom, kada me Goga upoznala s njim. Njegovo je držanje zračilo ljubaznošću i toplinom, zbog čega sam se osjećala iskreno dobrodošlo u tom okruženju. Njegovi koncerti poslužili su mi kao poticaj za moj ovdašnji bavljenje glazbom.
Moja glazbena evolucija je prešla poseban put, počevši od rock glazbe, krećući se kroz sarajevske zvukove, prihvaćajući balkanske utjecaje i kulminirajući u turbo folku – pravom glazbenom rollercoasteru. Na početku koncerta pojavio se mladi izvođač koji podsjeća na lika iz filma “Tko to tamo peva” i strastveno zapjevao: “Od djetinjstva nikad nisam bio sretan…” Svjetla reflektora obasjala su ga dok je obukao bijelu košulju i zasvirao harmoniku, a ja sam se zanio tim trenutkom. Dok su svjetla obasjavala pozornicu, dogodila se eksplozija! Publika je uz pjesmu skandirala “Svi su čuli za Beograd!” Mužjaci su skočili na noge, dok su ženke skidale košulje, a Jay je ušao.
