Atentat na premijera Zorana Đinđića ostaće zauvijek tamna mrlja u istoriji Srbije. Novinarka Tamara Nikčević je 2010. godine napravila intervju s Milom Đinđić, majkom srbijanskog premijera dr. Zorana Đinđića, koji je kasnije u opširnijoj formi objavljen u tjedniku Njuzvik 2015. godine. Unatoč tome što je oko sebe imao vrlo malo ljudi, posjedovao je urođene kvalitete vođe. Stajao je sam, pravi dokaz njegove snage. No, 12. ožujka, kada je izašao iz automobila, u Vladi nije bilo nikoga da ga dočeka. Srce mi se slama kad pomislim da su mog dragog sina prvo osakatili, a zatim mi odveli. Zoran je hodao uz pomoć štaka, ali duh je ostao neslomljen. Bio je izvanredna osoba, pravo čudo od osobe. Rijetko se mogu naći takve izvanredne duše. On nije bio samo moj sin; bio je inteligentan, načitan, čak je i doktorirao u Njemačkoj. Ipak, odlučio se vratiti u ovo skromno prebivalište. Ja sam ta koja ga je odgojila.
Zoran Đinđić, rodom iz Bosanskog Šamca, potekao je iz kosovske loze. Što se mene tiče, ja sam Bosanac iz Šamca. Moj suprug Drago služio je kao vojni časnik i na kraju je umirovljen kao pukovnik Jugoslavenske narodne armije. Bilo je to u Šamcu gdje smo se ukrstili i izmijenili zavjete. To je i rodno mjesto naše djece, Gordane i Zorana. Zoran je osnovno obrazovanje završio u Šamcu, a dvogodišnju gimnaziju nastavio u Travniku. Naša zajednica je bila složna, činili su je Srbi, Hrvati i Muslimani. Živjeli smo svi zajedno u miru, nikada se nismo dijelili. Ali onda je došao razorni rat. Gordana je završila školovanje u Travniku, a kasnije i medicinu kada smo se preselili u Beograd. Naša obitelj se često selila, a mislim da je to bilo oko 1967. godine kada smo se nastanili u Beogradu. Unatoč stalnim promjenama i očevim vojnim obvezama, Zoran se akademski istaknuo i lako se prilagodio novim sredinama. Posljednje dvije godine gimnazije završio je u Beogradu, gdje je svojedobno napisao izvanredan sastav u čast Dana JNA, koji se obilježava 22. prosinca. Njegov rad je prepoznat kao najbolji, a Zoranu i njegovom profesoru dodijeljena je nagrada od pedeset hiljada dinara. Tada je to bila poprilična svota novca. Zoran je bio brz, poletan i pun energije, kako se njegova majka rado prisjeća. Ličio je na mene i bio je zdrav koliko je to moglo biti. Duboko me boli kad pomislim na njega. Da se barem razbolio, ne bih oklijevao zamijeniti se s njim.
Kako bi olakšali njegovu smrt, namjerno su mu slomili noge.
Tjeskoba koju osjećam nikome drugome nije razumljiva. Bez oklijevanja sam odmah kontaktirala zaštitarski tim kod Zorana i odjurila na hitnu. Dvorište je ispunilo prisustvo policajaca. Stalno sam ponavljala u sebi: “Sada ti ne treba”, znajući da si bila odsutna u trenucima kada si se trebala brinuti za njega. Ušla sam u sobu. Liječnik je odmah uputio medicinsku sestru da joj da sedativ. “Odbijam bilo kakve lijekove. Ne trebaju mi!” Odlučno sam odbila. Ušao sam u ledenu komoru u kojoj je ležao Zoran. Njegova glava, nekoć tako lijepa, sada je počivala zatvorenih očiju. Lijepa, ali beživotna. Prsa su mu bila brutalno razderana. Njegovo srce ležalo je otkriveno, njegov sadržaj prosuo van. Stajala sam pokraj njega, grleći ga, nekontrolirano plačući. Opet su mi pokušali ponuditi nešto za smirivanje živaca. Ali ja sam se opirao, ne želeći to prihvatiti.
U Prokuplju mu je nedavno podignut spomenik u čast. Ali gdje su njegovi vjerni prijatelji, takozvani “drugovi”? Neki su se ipak pojavili… Čak su i obični ljudi došli odati počast. Vidim suze, kajanje… Šteta što Zoran nije bio cijenjen za života. Dragi moj, ti si poznavao Zorana, zar nije bio izuzetan čovjek? Samo bih volio da nije dopustio da ga degradiraju, da ga tako odvedu, da ga ubiju… Neka počiva u zemlji mračnoj… To što su mu oduzeli život je neoprostiv zločin! Podli, neuki pojedinci! Ukloniti takvo čudo! Srce me boli za dragom Gordanom, od tuge će plakati. Ali ja sam jaka, ja sam majka, mogu sve izdržati… Obiđem groblje i… Svaki dan nađem cvijeće na njegovom grobu. Netko je jučer ostavio buket kelja. Četiri bijele kale… Kao da su znali da ih Zoran obožava iznad svega. Zbog narušenog zdravstvenog stanja, od 2013. godine boravila je u privatnom domu za starije osobe u Jajincima, a od 2004. godine je pod kontinuiranom policijskom zaštitom. Liječila se na prestižnoj Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu. Samo dva dana nakon 13. godišnjice tragičnog ubojstva sina Zorana 2016. godine, preminula je.
