Kada je Dona Ares preminula, imala je samo 41 godinu. Ona se etablirala kao istaknuti vokal, skupljajući odane sljedbenike koji su joj se divili. Njena privlačnost proširila se daleko izvan njenog neposrednog okruženja, privlačeći je ljudima širom regiona. Proslavljena pjevačica je 2014. godine objavila svoju dijagnozu raka pluća, koristeći društvene mreže kao platformu da podijeli svoje putovanje i ponudi podršku drugima koji se suočavaju sa sličnim okolnostima.
Godine 2015. Doni je ponovo dijagnosticiran rak, ovaj put sa metastazama, nakon duge i teške borbe. Uprkos upornim naporima u borbi protiv bolesti, Donna joj je na kraju podlegla i preminula. Zanimljivo je da je Donna uspjela održati solistički koncert u sarajevskoj Zetri dok se borila sa svojom bolešću, a cijeli događaj je snimljen kamerom. Video snimak izaziva snažnu emocionalnu reakciju i može izmamiti suze na oči. Tokom čitavog nastupa, pevačica se vidno znojila i teško je održavala stav. Najdirljiviji trenutak koncerta dogodio se kada je Donna skinula periku.
Kako se približavala godišnjica Donnine smrti, njena majka je podelila svoja razmišljanja: „Ovo su dani kada se sećanja naviru, a nečiji unutrašnji nemiri su u oštroj suprotnosti sa njihovim spoljašnjim ponašanjem. To je vreme kada se roditelji koji su izgubili dete mogu osećati kao oni žive s podijeljenom ličnošću. S jedne strane, izjedaju ih bol i tuga zbog gubitka, as druge, moraju zadržati osjećaj normalnosti zbog svojih najmilijih.” Donna, koja se hrabro borila sa bolešću, ostavila je svojoj majci naslijeđe otpornosti koje mora održati. Nakon što je pretrpjela tri recidiva, provela je godinu i po dana u Danskoj na liječenju prije nego što se na kraju sama vratila kući.
Tokom poslednjih šest meseci njenog života, bili smo nerazdvojni, svaki trenutak provodili zajedno. Za to vrijeme otkrila mi je nekoliko neugodnih istina, uključujući njenu želju da napiše novu knjigu. Objasnila je da je njen prethodni rad, “Soba za nikoga”, bio fikcija zasnovana na stvarnim ljudima. Tokom tih šest mjeseci većinu vremena provodila je u zatvorenom prostoru, iskreno i čiste savjesti dijelila sa mnom svoja razmišljanja i iskustva. Kroz ovaj proces otkrila je ko je zaista bio njen najbliži pouzdanik. Često podsjećam svoju djecu da su, uprkos svim neslaganjima iz prošlosti, njihovi roditelji, posebno majka, njihovi najveći saveznici. Ona nikada nije prebolila smrt svoje kćerke ali dok god je živa na neki način u njoj će živjeti i njeno dijete.
