Jedna mlada žena je na društvenim mrežama podijelila jedno za nju strašno iskustvo kada je u gluvo doba noći pozvala njena majka i rekla joj da je opljačkana i pozvala je da odmah dođe.
Te večeri, oko 3 ujutro, iznenada sam se probudio. Mobitel mi je bio na stolu, a kad sam ga podigla, srce mi se stegnulo – imala sam 12 propuštenih poziva od majke i poruku koja je glasila: “Okradena sam! Dođi brzo!” Bez imalo oklijevanja obukao sam kaput, sjeo u auto i otišao do njezine kuće. Vožnji kao da nema kraja, a misli su mi bile okupirane problemima. Zašto nije odgovorila na moje pokušaje da razgovaram s njom? Što da joj se nešto dogodilo? Obuzeo me strah i neko vrijeme nisam uspijevao dovesti u pitanje legitimnost poruke. Kad sam stigao, majka me dočekala na ulazu, ali me nije bila svjesna. Pogledala me i tihim glasom rekla: “Nisam ti poslala poruku.” U tom trenutku mi se smanjila temperatura krvi.
- Pokazao sam joj telefon, posjedujući poruku koju sam poslao. Izraz joj se promijenio, problijedila je i bez riječi ušla unutra. Nakon nekoliko minuta sa sobom je ponijela mobitel. Pokazala mi je zaslon – tamo je, u njezinim nesavršenostima, bila poruka upućena meni: “Dušo, budi oprezna! Nedavno sam na vijestima svjedočila da je tvoja zajednica u opasnosti. Nekoliko krađa dogodilo se u blizini tvojeg prebivališta. Objasnila je da je poruku napisala u strahu, ali da je na kraju odlučila da je ne pošalje. Nikada nije pokušala. Ipak, dobio sam ga – i to u drugoj verziji. drhtala sam. Da je nije poslala, tko bi onda poslao poruku? Još zlokobnije – tko me zvao te noći?
Živjela sam s njom još neko vrijeme, pazeći da je sigurna i da se u njezinoj kući ne događa ništa neobično. Otprilike sat vremena nakon toga odlučio sam se vratiti. Bila sam iscrpljena, ali i pod stresom. Kad sam došao kući, srce mi je skoro iskočilo iz srca. Ulazna vrata bila su odškrinuta. Osjetila sam jezu kroz cijelo tijelo. Polako sam ulazio i izlazio iz sobe, a onda sam shvatio da nešto nije u redu. Ormar je bio dostupan, a manji predmeti bili su razbacani po sobi. Nedostajalo je nekoliko važnih stavki. U tom trenutku moj se želudac zbio u loptu. Dok sam se bavio neredom, odjednom sam shvatio – netko je ušao u moju rezidenciju.
Ono što me i danas proganja je pitanje: je li to bila samo slučajna slučajnost ili je postojao neki značajniji razlog da budem vani? Sama pomisao da je netko možda hakirao mamin telefon kako bi stvorio uvjerljivu poruku i odveo me iz kuće dok su oni provalili izaziva jezu kroz moju kralježnicu. Nakon objave, nedostajalo mi je potrebno znanje da znam što učiniti. Naravno da sam nazvao policiju, ali dok su oni stigli, svi mogući tragovi već su bili izgubljeni u kaosu. Mogli su samo konstatirati krađu i napisati prijavu. Nisu imali pravih dokaza o osobi ili stvari kojoj bi se to moglo pripisati ili o načinu na koji je dospjelo na moj telefon. Sljedećih nekoliko dana nisam mogao spavati.
Svaki šum tijekom noći probudio bi me i pokušao osluškivati, očekivao bih da se netko nalazi iza vrata. Živjela sam sa stalnom tjeskobom, pitajući se hoće li se to ponoviti. Poruka koju sam primio otisnula mi se u um kao zastrašujući podsjetnik da me netko prati. Nakon nekoliko tjedana shvatio sam da više ne mogu. Nisam se osjećao sigurno, ni u svom domu ni u gradu. Odustao sam od prebivališta i odselio sam se, htio sam cijeli događaj iza sebe. Međutim, istina je da ni udaljenost ni vrijeme ne bi mogli ukloniti moju tjeskobu. Svaki put kad promatram poruke tijekom večeri ili čujem nove propuštene pozive, osjećam iste trnce kao i te noći.
Povremeno se zapitam je li netko drugi sudjelovao u planiranju te večeri, je li to bila hladnokrvna prijevara ili je to nešto što ja nikada neću razumjeti. Ni danas ne znam što se zapravo dogodilo. Međutim, ono što razumijem jest da sam izgubio osjećaj sigurnosti. Budući da je moguće koristiti svoje voljene da vas prisile, razlika između stvarnog i nadrealnog postaje neprimjetno tanka.
