Danas se čini da su ljudi postali jako sebični i da svi gledaju samo svoju korist i dobrobit. S druge strane je veliki broj ljudi koji nemaju ni osnovne uslove za život a mi danas govorimo o djevojci koja im pomaže.
Tamara Misirlić, 22-godišnjakinja iz Vranja, ima bezgraničnu ljubav prema onima kojima je pomoć potrebna. Budući da se u tako mladoj dobi suočila s brojnim izazovnim iskustvima, ti su je trenuci potaknuli da se uključi u humanitarne napore, s ciljem da donese radost u živote mnogih pojedinaca. Formativno djetinjstvo koje je pridonijelo njezinoj otpornosti. Tamara, rođena s 24 prsta, odmalena je prepoznala da je drugačija od svojih vršnjaka. Kako je sazrijevala, postalo joj je jasno da njezina fizička jedinstvenost izaziva različite reakcije okoline.
- “Kao dijete, čovjek ne razmišlja o svojim razlikama dok im drugi ne ukažu na to”, prisjeća se Tamara slučajeva kada su je djeca u čudu gledala, brojala prste i bila nesigurna u reakciju. – Htjela sam sakriti svoje prste, stopiti se sa svima ostalima. Najizazovnije razdoblje za Tamaru došlo je kada je donijela odluku o operaciji. Dok su fizički prsti bili uklonjeni, emocionalna bol je trajala. Suprotno njezinim očekivanjima, operacija joj nije dala mir koji je tražila. Umjesto toga, osjetila je duboki osjećaj praznine i povukla se u sebe, uvjerena da je bolje ostati neprimijećena.
Međutim, sa šesnaest godina dosegla je točku prijelaza. Umjesto da se usredotoči na svoje uočene različitosti, Tamara je svoje napore preusmjerila prema pomaganju onima koji su bili mnogo manje sretni od nje. Osnaživanje kroz obrazovanje i atletiku. Unatoč izazovima s kojima se suočavala, Tamara je odbijala stagnirati. Trenutno studira na dva fakulteta: Ekonomskom fakultetu u Nišu i Pravnom fakultetu u Kosovskoj Mitrovici. “Vjerujem da znanje otvara mogućnosti koje puka snaga ne može”, tvrdi ona, ističući da je njezina strast za pravdom i zalaganjem za druge motivirala njezine akademske izbore.
Osim toga, njezino cjeloživotno bavljenje sportom materijaliziralo se kroz sudjelovanje u karate klubu. Nakon ozljede koja je prekinula njen natjecateljski put, Tamara se odlučila baviti trenerskim poslom i osnovala sportsku školu pod nazivom „Zmaj. Ova organizacija služi kao okruženje u kojem se djeci usađuju vrijednosti discipline, hrabrosti i poštovanja. Izraz “Zmaj” pojavio se kao prikaz njezine predanosti pružanju mogućnosti djeci za rast i razvoj, uključujući ne samo fizički napredak, već i emocionalno i psihičko obogaćivanje kroz sport i obrazovanje. Tamara je prvo iskustvo s humanitarnim radom stekla sa 16 godina, kada je izgradila dom za starije osobe.
Od tog trenutka sve je postalo ozbiljno. Priznajući duboku potrebu da pomaže drugima, nastavila je koordinirati brojne inicijative, nailazeći na niz izazova na tom putu. “Ponekad sam se suočavala s napuštanjem i izdajom, ali sam dosljedno slušala svoje srce. Unatoč golemim preprekama na koje je nailazila, neprestano je otkrivala otpornost u kojoj je ustrajna, čvrsto vjerujući da je pomaganje drugima ključni aspekt njezine životne svrhe. Tamara kaže da su joj najizazovnija bila ona iskustva u kojima je promatrala nepravdu i patnju djece.
Subotičanke, koje su se kroz život suočavale s ismijavanjem i odbacivanjem, sada shvaćaju da nisu same i da zaslužuju ljubav”, izjavila je. Osvrćući se na te trenutke s dubokim emocijama, Tamara je istaknula kako borba za svakog pojedinca nadilazi puku materijalnu pomoć, već se zapravo odnosi na vraćanje nade. Njezini humanitarni napori proširili su se na Afriku, gdje se posvetila izgradnji bunara za djecu koja su svakodnevno bila prisiljena donositi zagađenu vodu iz udaljenih jezera. U svom iskustvu u Africi, ona tvrdi da se ljubav pojavila kao najjača sila koja postoji.
“Nisu tražili ništa, samo da im se prizna, da se prepozna njihova prisutnost. Oni su promijenili moj život.” Tamara je otkrila da je u procesu pisanja knjige koju opisuju kao “knjigu koja osjeća, koja boli, koja grli, koja motivira”. Njezina motivacija za pisanje proizlazi iz njezinih osobnih iskustava i uvjerenja da njezina priča može poslužiti kao izvor inspiracije za druge. Predviđa da će knjiga pomoći pojedincima koji se nalaze na rubu, kao i onima koji se osjećaju beznadno. Gledajući u budućnost, Tamara je odlučna nastaviti sa svojim naporima bez pauze. Unatoč značajnim dosadašnjim postignućima, ambicija mu je da se još više proširi.
“Želim da se povežemo sa širom publikom i budemo izvor nade. U nadolazećim godinama ona namjerava spojiti svoje strasti prema pravu i ekonomiji kako bi imala još veći utjecaj na društvo.” Tamara je primjer dubokog utjecaja koji snaga volje i istinska želja da se pomogne drugima mogu imati u donošenju izvanredne transformacije u živote nebrojenih pojedinaca. Unatoč suočavanju sa značajnim izazovima tijekom svog života, dosljedno je demonstrirala sposobnost da nedaće pretvori u otpornost, koristeći tu otpornost za dobrobit onih kojima je pomoć najpotrebnija. Njezin doprinos humanitarnoj pomoći, obrazovanju i sportu ostavio je trajan dojam i njezino će naslijeđe nedvojbeno nastaviti nadahnjivati i motivirati buduće generacije.
