Danas Tamaru Misirlić građani Srbiej pa i regije znaju kao veliku humanitarku iako je jako mlada. Njena životna priča nije laka ali je uspjela da se izbori sa svime i danas pomaže onima kojima je potrebno.
Tamara Misirlić iz Vranja je mlada žena koja ima duboku humanost koja je neophodna onima kojima je pomoć potrebna. Naime, ima samo 22 godine, na svojim je plećima nosila mnoge teške trenutke, a upravo su je oni naveli da se posveti humanitarnim inicijativama i vrati osmijeh na lica ljudi. Rođena s 24 prsta, Tamara je kao mala prepoznala da je osebujna među ostalima. Međutim, kako je starila, uviđala je da ne samo da je fizički sve različitija, već je to dovelo i do reakcija drugih ljudi. Kad si mlad, ne razmišljaš o tome da budeš drugačiji dok ti drugi to ne pokažu. – prisjeća se Tamara slučajeva kada su je djeca s nepovjerenjem gledala, brojala na prste i nisu znala što odgovoriti.
- Namjeravao sam sakriti svoje prste, postati poput ostalih ljudi. Najteži dio Tamarinog života bio je trenutak kada se odlučila na operaciju. Unatoč činjenici da su fizički prsti izgubljeni, “srcebolja” i dalje traje. Postupak je nije oslobodio brige, kao što je očekivala. Doživjela je odsutnost zadovoljstva i nastanila se u vlastitom svijetu, vjerovala je da je najbolje ostati neprimijećena. Međutim, sa 16 godina je kapitulirala. Umjesto da se koncentrira na to koliko je različita, Tamara se počela brinuti o onima koji imaju puno manje od nje. Unatoč proživljenom, Tamara se nije prestajala kretati.
Danas je student oba odseka – Ekonomskog u Nišu i Pravnog u Kosovskoj Mitrovici. Mislim da znanje može omogućiti pristup vratima koja su jača od njih samih. – kaže, objasnila je da je njezina strast za pravdom i težnja za pravdom inspirirala njenu odluku. Osim toga, svoju životnu želju za bavljenjem sportom ostvarila je kroz svoj karate klub. Nakon ozljede koja ju je spriječila da se natječe, Tamara se odlučila baviti trenerskim poslom i osnovala sportsku školu “Zmaj”. Ovaj klub je posvećen podučavanju djece pravilima, hrabrosti i poštovanju. “Zmaj” je postao simbol njezine predanosti olakšavanju rasta i razvoja djece, ne samo fizički, već i emocionalni i psihički, kroz sport i obrazovanje.
Njezin prvi susret s humanitarnim radom dogodio se kada je imala samo 16 godina, u to vrijeme izgradila je rezidenciju za jednog starca. Od tog trenutka sve je postalo ozbiljno. Prepoznajući duboku želju pomoći drugima, Tamara je nastavila planirati brojne akcije, nailazeći na brojne poteškoće. Nekad su me iznevjerili, nekada izdali, ali sam uvijek poštovao svoje srce. Unatoč brojnim preprekama, uvijek je bila odlučna nastaviti, vjerujući da je pomaganje drugima sastavni dio njezina poziva kao životna obveza.
Najteže trenutke Tamara opisuje kao one u kojima je svjedočila nepravdi i patnji djece. „Subotičke devojke, koje su ceo život bile ismejane i izbegavane, sada znaju da nisu same, da nisu voljene. Tamara se s raznim emocijama prisjetila tih događaja, istaknula je kako nastojanje svakog pojedinca nije samo pružanje pomoći, već i vraćanje nade. Njezina humanitarna misija uključila ju je čak iu Afriku, gdje je svoje vrijeme posvetila izgradnji bunara koji bi djeci omogućili crpljenje čiste vode iz udaljenih izvora. U Africi je, kako objašnjava, susrela ljubav koja je bila najmoćniji entitet u poznatom svijetu.
Ništa nisu tražili, samo su htjeli da ih promatram, da ih zabilježim. Oni su promijenili moj život. Tamara je također priznala da piše knjigu koja će imati učinak “osjećaj, povrijeđenost, zagrljaj i motivaciju”. Njezina strast za pisanjem proizlazi iz njezina iskustva iz prve ruke i uvjerenja da njezina priča može poslužiti kao primjer drugima. Očekuje da će knjiga poslužiti onima koji su na margini, kao i onima koji vjeruju da nema budućnosti. Tamara nema namjeru stati. Unatoč tome što je već puno postigla, njen cilj je i dalje se širiti. Želim da komuniciramo s većom publikom. Imati nadu.” U budućnosti namjerava spojiti svoju strast prema pravu i ekonomiji kako bi imala veći utjecaj na društvo.
Tamara je ogledni primjer snage volje i želje da se pomogne drugima kako bi značajno utjecala na živote drugih. Njezin život nije bio jednostavan, ali svaka poteškoća s kojom se susrela pokazala je da je moguće pretvoriti bol u moć i primijeniti tu moć za dobrobit drugih kojima je najpotrebnija. Njezina posvećenost humanitarnoj pomoći, obrazovanju i sportu ima značajan utjecaj, a sigurno će ga nastaviti njezina djeca i njezin nasljednik.
