Danas vam donosimo priču o jednoj ženi koja je čitav svoj život zanemarivama sebe i uvijek je bila na usluzi drugima, svom mužu koji je bio alkoholičar i svojoj djeci.
Pričamo vam priču koja ne zahtijeva pažnju, ali koja zaslužuje više od većine velikih naslova. Ovo je priča tihe moći, ime žene koju možda niste sreli, ali čiji život može ostaviti trajni trag na one koji ga gledaju s poštenim namjerama. Ne rješava se svaki sukob trubama i zastavom; neki su inicirani u tihi život svakodnevice, u borbu sa siromaštvom, zabludama i tihim domom u kojem se čuje samo tuđi glas. Neki ljudi imaju živote koji se jedva prepoznaju, ali su ispunjeni dubokom svrhom. Nemamo njihova imena u novinama, ne dobivaju nagrade ni priznanja, ali njihovu prisutnost ipak osjećaju oni koji ih izbliza poznaju.
- U kulturi koja često promiče buku, svjetlo i brzu famu, često smo zanemareni jer se istinska moć često skriva u tišini – to vrijedi za ženu koja pati, voli i daje, unatoč tome što nema što ponuditi. Prava veličina čovjeka nije određena brojem ljudi koje je poznavao, već količinom ljubavi koju je dao. Mnogi ljudi traže priznanje i potvrdu od vanjskog svijeta, a neki od najplemenitijih pojedinaca ostaju nepriznati sve dok ne nestanu. Nakon njih šutnja stvara barijeru koja onemogućuje daljnje otkrivanje tajni, a neke istine koje su prije bile neprimjetne sada su konačno otkrivene.
Jedna od tih istina potječe iz sela u blizini Valjeva. Žena po imenu Ružica M. provela je život u sjeni, ali u sjeni je razvila moć kojoj se malo tko može mjeriti. Izvana je izgledala kao prosječna žena: tipično odjevena, očiju umornih od nespavanja i dlanova izranjavanih od posla. No, iza kukavičkog izgleda krila se lavlja naklonost. U njezinoj zajednici ljudi su je često vidjeli kako nosi vrećice s namirnicama s tržnice, žuri u trgovinu i odlazi na porod. Shvatili su da njezin suprug ima problema s alkoholom, često su svjedočili kako pravi scene ili spava na otvorenom. Mnogi su komentirali i osuđivali situaciju, ali nitko nije znao što se događa iza zatvorenih vrata – i kolika je cijena Ružice svaki dan.
Bavila se trima zanimanjima – ujutro je čistila škole, popodne je prodavala kruh, a noću je čistila urede. Sve to ne kao rezultat njezinih snova, već kao način da osigura da njezina djeca imaju priliku pobjeći iz kruga siromaštva i nasilja, kako bi završila školu. Sve što je pokušala, učinila je iz ljubavi prema tome. Tijekom tri desetljeća braka nije uspjela čuti niti jednu ugodnu izjavu od supruga. Bila je izložena poniženjima, uvredama i modricama. Nije prijavila nasilje, nije zatražila pomoć, nego je odlučila šutjeti i čuvati se, vjerujući da bi bilo dobro da njezina djeca to postignu.
Kad je jednog dana iznenada umrla, svijet je nakratko zastao. Njezina djeca, koja su tražila neke dokumente, pronašla su pismo koje je bilo skriveno u starom bloku. Njezin rukom pisani odlomak bio je posljednja poruka i trag u isto vrijeme. U pismu je priznala da je doživjela sve što je doživjela, ali je izjavila da neće mijenjati način života zbog svoje djece. Dokumentirala je da je odlučila ostati u lošem braku kako bi izbjegla djecu koja bi svjedočila raskidu, kako bi izbjegla povećanje svoje nesigurnosti. Svaki napor koji je napravila, svaka ozljeda i svako jutro koje je dočekala iscrpljena, bili su vrijedni toga jer su njezinoj djeci dali priliku da se bave nečim više.
Pismo je sadržavalo i priznanje neuspjeha i molbu za razumijevanje. Dokumentirala je da nije uvijek imala potrebno znanje da se izrazi, da je možda bila oštra, ali da je to činila kako bi ih pripremila za svijet. Djecu je upućivala da se ne gnušaju, ne osuđuju druge, jer su nesvjesna unutarnjeg svijeta drugoga. Nakon što je pismo pročitano tijekom sprovoda, svi oni koji su ga prije ismijavali sada su ga gledali s poštovanjem. Jer sada su toga svjesni. Nisu uspjeli promatrati “jadnicu iz okruga”. Promatrali su protagonista. Žena koja je diariamente umrla je za svoju obitelj, ali nikoga nije obavijestila. Nije uspjela zatražiti odobrenje.
Tražila je da joj nitko ne zahvaljuje. Jednostavno se nadala da će njezini najmiliji biti sretni. Ona je to i uspjela. Današnji svijet pun je površno smislenih i lažno reprezentativnih priča, a narativ Ružice M. pokazuje da su najveći uzori oni na koje uglavnom ne obraćamo pažnju. Njezin tihi odgovor bio je čujniji od bilo koje druge izjave, njezina je ljubav bila dublja od bilo koje confesión. I zato je bila izuzetna. Samo je svijet to prekasno prepoznao.
