Ružica Sokić je jedna od ikona jugoslovenske i srpske kinematografije. Rođena 14. prosinca 1934. u Beogradu, Ružica je na svijet došla kao kći Petra Sokića, trgovca i suvlasnika lista “Pravda”. U djetinjstvu je postala članica dječje grupe Radio Beograda. Nakon završene srednje škole upisuje Akademiju za kazalište, film, radio i televiziju u klasi prof. Josipa Kulundžića.
Odrastanje je za poznatu glumicu bilo teško jer je ratne godine proživljavala uz majku u hladnom domu, svakodnevno pateći od gladi. Ispričala je očev povratak iz rata, opisujući ga kao “bosog i modrog”. Međutim, muke tu nisu prestale. Nakon oslobođenja, njezinoj su obitelji oduzeta građanska prava, zbog čega su sljedeća dva desetljeća svoj skromni trosobni stan dijelili s brojnim cimerima zbog njihove klasifikacije kao “reakcionarnog” kućanstva.
Ružica je ispričala iskrena sjećanja na svog oca, boema koji je duboko volio život i kafane. Bio je na poziciji direktora blagajne u Pravdi i iskreno je cijenio marljive pojedince s kojima se susretao. Nažalost, njegova prerana smrt ostavila je prazninu u životima onih koji su ga poznavali. Tijekom oslobođenja prilike su postale nevjerojatno teške, što je rezultiralo tragičnim poglavljem Ružičinog djetinjstva. Unatoč svim naporima, njezin se otac trudio pronaći posao, ostavljajući njihovu obitelj u trosobnom stanu. Od ranih godina glumica se susrela sa značajnim poteškoćama. Nakon njemačke okupacije u Drugom svjetskom ratu, Ružičin otac se suočio sa smrtnom kaznom, ali je nekim čudom oslobođen i uspio se vratiti u Beograd, gdje su mu oduzete sve građanske slobode.
No, njezinu sreću ubrzo je promijenio Miroslav Lukić s kojim se udala i s kojim je pronašla neizmjerno veselje. Ružica je otvoreno izrazila nedostatak želje da postane roditelj, što je na kraju dovelo do njihove odluke da nemaju djece. U jednom konkretnom slučaju Ružica Sokić izrazila je strah od zaustavljanja i podvrgavanja porođaju. Neposredno prije smrti Ružicino stanje postalo je teško. Kako prenose različiti domaći mediji, navodne posljednje riječi Ružice Sokić prije njezine smrti bile su: “Samo da me ne zaboraviš”. Ove su riječi bile upućene njenom mužu.
