Danas vam donosimo jdnu tužnu i isitinitu priču o nestanku dječaka za kojeg se ni do dan danas nije saznalo kakva je njegova sudbina a njegova majka nikada nije izgubila nadu da će se vratiti.
Kasno poslijepodne, dok se nebo približavalo toplini zalaska sunca, maleni Saša zavezao je vezice svojih omiljenih tenisica. Imao je samo 11 godina, ali iz njega se rodio plamen snova – želio je jednog dana postati nogometaš. Osim toga, mlada djevojka Katarina, koja je bila gotovo istih godina, otrgla se iz očevog stiska i uputila u šumu. Međutim, taj je dan drugačije utjecao na njihove živote. Toga dana prekinula ga je Sašina majka dok se spremao za vojnu obuku. Savjetovala mu je da se opusti, sine, imaš vremena, ali pazi da ne prelaziš ulicu, dodala mu je i bocu vode. Zagrlila ga je i poljubila u kosu, poželjevši mu sreću. Uputio joj je osmijeh da će mu uskoro uzvratiti. To je bio njihov posljednji razgovor.
- Kad se nakon treninga nije vratio kući, njegova je majka isprva pretpostavila da je odsjeo s družicom. Međutim, s vremenom se njezin strah povećavao. Počela je zvati prijatelje, posjećivati članove obitelji i polje na kojem je rastao. Sashu nisu mogli pronaći. Te je večeri kuća još bila prazna i tiha, a njezina je majka shvatila da se dogodilo nešto značajnije. Naknadno se uključila i policija. Pokrenut je lov – obišli su se parkovi, rekreacijske površine, škole i šume. Njegove slike počele su se izlagati na stupovima i zidovima. Susjedi su pričali, prijatelji je ispitivali, a majka tvrdila: “Vratit će se moj Saša.” Mora.” Vrijeme je prolazilo, ali odgovora nije bilo.
Njegova je majka stalno patrolirala njegovom sobom, organizirana i pripremljena kao da će se on pojaviti svakog trenutka i viknuti: “Mama, stigao sam.” U nekim snovima bi ga vidjeli među djecom na ulici, dok bi u drugim snovima čuli njegove korake u hodniku. Svaki dan ga je čekala, nadajući se da će se vratiti. Ako ja ne dočekam svoje dijete, tko će? Rekla je svom pratiocu, ne dopuštajući gubitak vjere. Prošle su dvadeset i dvije godine od dana kada je Sasha nestala. Majčina vjera bila je gotovo izgubljena, ali onda se dogodio nepredviđeni događaj. Njegov pratilac je na poslu dobio paket na kojem je pisalo ime njegove majke. Kad ju je prvi put otvorila, pronašla je tenisice koje je Sasha ostavila tog kobnog dana. Pokraj njih je bio smanjeni komad papira, koji je rukom ispisalo malo dijete.
U članku je pisalo: “Mama, ako nađeš ovo, znaj da te cijenim i da se želim ponovno sresti, ali nemoj me tražiti.” Majka je drhtavim dlanovima sakrila poruku ispod kaputa. Suze su joj tekle niz lice dok je ponavljala njegovo ime. Za nju je to bio pokazatelj – znak da njen sin razmišlja o njoj, da je obožava i da je nije napustio. Bilješka je potaknula mnoge rasprave. Je li Sasha sam odstupio od tenisica i poruke? Je li bio prisutan u njegovim posljednjim trenucima ili je bio odsutan? Ili joj je netko drugi namjeravao poslati poruku?
Policija je ponovno pozvana, ali još uvijek nije bilo odgovora. Za majku je to bilo dovoljno. Shvatila je da njen sin razmišlja o njoj, želio je ostaviti trajni trag na njoj. Unatoč tome što nije imala odgovora, vjerovala je da se dio njega vratio u svoj dom. Držim ovu poruku pokraj kreveta, rekla je. Svakog jutra, prva stvar koju napravim je da je dodirnem i pročitam. Ovo je razmjena s njim koju imam. Ovaj narativ pokazuje sposobnost majčine odanosti i vječnog optimizma.
Godine boli nisu umanjile njezinu vjeru da će jednog dana saznati istinu. Njezin sukob nije bio samo zbog njezina sina, već i zbog njegova sjećanja, zbog osmijeha koji je uputio kad je rekao da će se uskoro vratiti. U konačnici, unatoč tome što nije dobila sve odgovore, majka je dobila poruku koja je potvrdila ono što je već znala – sin ju je obožavao, uvažavao je i vodio je sa sobom na putovanja. Ta pomisao, iako je bila bolna, dala joj je snagu da nastavi živjeti, da se budi svako jutro i vjeruje da su ljubav i sjećanje moćniji od svega.
