Većina ljudi želi u nekom trenutku svog života da se ostvari u ulozi roditelja ali neki fizički nisu sposobni za taj čin. Danas vam donosimo ispovijest jednog muškarca na tu temu.
U društvu koje svojim zahtjevima često guši individualnost, usamljeni čovjek nosi težinu koju nikome ne otkriva. Društveno očekivanje da se oženi i osnuje obitelj lebdi nad njim poput zlokobne sjene. On se priklanja toj konvenciji sklapanjem braka, ali prikriva stvarnost svog zdravstvenog stanja. Njegova suzdržanost ne proizlazi iz prijevare, već iz duboke unutarnje strepnje. Kako vrijeme odmiče bez trudnoće, njegova žena počinje sumnjati u vlastitu plodnost, a sjećanje na prošli pobačaj ponovno izranja, raspirujući osjećaje krivnje.
- Umjesto da prihvati odgovornost i nastoji potaknuti okruženje pogodno za razumijevanje, on svojom šutnjom nenamjerno potvrđuje njezine sumnje. To nije rođeno iz zlobe, već iz njegove borbe da se suoči s vlastitom stvarnošću. Njegova odluka služi kao sredstvo samoodržanja, ali istodobno predstavlja tihu izdaju – koja ne proizlazi iz želje da nanese zlo svojoj voljenoj osobi, već iz nesposobnosti da artikulira istinu bez podlijeganja strahu od osude i srama.
Posljedično, ta šutnja stvara emocionalni ponor koji se širi između dvije osobe koje se, barem imenom, identificiraju kao partneri. Nakon što se suoči s nepremostivim izazovom neplodnosti, predlaže lijek – umjetnu oplodnju. On naglašava važnost održavanja diskrecije, uvjeravajući svoju ženu da je to jedina održiva opcija. Bez njezinog znanja, ovaj prijedlog nije ukorijenjen u transparentnom dijalogu, već prije u nužnosti da se očuva njihov vanjski ugled.
U njemu počinje bujati osjećaj olakšanja; uspješno je sačuvao svoj imidž i pred obitelji i pred društvenim krugom, čak i pod cijenu odricanja od iskrenosti prema partneru s kojim dijeli život. Ovaj scenarij potiče brojne upite koji se rijetko artikuliraju. Koliko se proteže utjecaj obitelji i društva? Koju cijenu ima pojedinac kada se odluči prikriti najintimnije aspekte svog identiteta? Je li šutnja doista manifestacija snage ili samo oblik izbjegavanja? Iako se može činiti da šutnja održava stabilnost, ona se često pretvara u težinu koja razdvaja pojedince jedne od drugih.
U tom kontekstu, umjesto poticanja intimnosti, između partnera se pojavljuje barijera izgrađena od neizraženih istina. Neplodnost, sama po sebi, ne znači katastrofalan ishod. To nije izvor srama, niti potkopava vrijednost pojedinca. Međutim, živimo u društvu koje očinstvo često povezuje s muževnošću, implicirajući da sposobnost začeća služi kao potvrda nečije vrijednosti. U ovom okruženju, brojni muškarci odlučuju se za šutnju, jer suočavanje s istinom može biti mučno, a priznavanje ranjivosti često se doživljava kao znak slabosti.
Umjesto da dobiju podršku, mnogi se boje stigmatizacije, što ih navodi da prikrivaju istinu i troše svoje emocije u izoliranim bitkama. Osnovno pitanje nije je li pogriješio. Prije je kritično pitanje je li imao priliku izraziti ranjivost bez suočavanja s osudom. Je li postojao netko tko ga je razumio prije njegove odluke da prikrije istinu? Ranjivost bi trebala služiti kao sredstvo za povezivanje i iscjeljenje, a ne kao motiv za prikrivanje. Unatoč tome, zbog toga što društvo rijetko dopušta takvu transparentnost, pojedinci često pribjegavaju šutnji kao sredstvu samoodržanja.
Čin govorenja istine može se smatrati najhrabrijim, osobito kada se čini najopasnijim – artikulirati ono što se čini neodoljivo izazovnim. Unutar te iskrenosti, unatoč potencijalnoj nelagodi, leži istinska snaga. Ova snaga nije definirana fizičkom sposobnošću ili društvenim priznanjem, već autentičnom, ljudskom suštinom priznanja, povjerenja i intimnosti. U nedostatku ove temeljne kvalitete, svi odnosi postoje samo kao slabi odjeci svog pravog potencijala. Ova pripovijest nije usredotočena na pripisivanje krivnje ili prosuđivanje.
Umjesto toga, služi kao podsjetnik da svaki pojedinac krije svoje vlastite šutnje, nesigurnosti i neizražene izazove. Kad bismo jedni drugima dali slobodu da budemo ranjivi, bez bojazni da bi se naša vrijednost ljubavi ili poštovanja mogla umanjiti, svijet bi se mogao transformirati u suosjećajnije i poticajnije okruženje. Naposljetku, ono što ostaje nije samo upit usmjeren na ovu osobu, već kontemplacija za sve nas. Jesmo li spremni njegovati okruženje u kojem se istina prihvaća, a ne kritizira? Samo u toj tišini, koja niti skriva niti poriče, može procvjetati prava ljubav.
