Rat koji se desio na našim prosotirma početkom devedesetih doveo je do raspada zajedničke države i bratstva i jedinstva koje je bilo krilatica bivše Jugoslavije.
Prenosim priču o Ljubi, pojedincu koji dolazi iz planinskog kraja srednje Bosne, točnije iz sela Pribrača kod Donjeg Vakufa, koji je primjer otpornosti čovječanstva pred najtežim izazovima. Njegovo postojanje duboko je vezano uz prijateljstva, ratna stradanja i otpornost, a tvrdi da mu je savjest neopterećena jer nikome nije naudio. U vremenu kada su susjedi bili više od imena na poštanskoj etiketi, a moralni sudovi nisu bili diktirani vjerskim uvjerenjima, Ljubo je zastupao vrijednosti poštenja i empatije. Pribrača je nekada bilo selo pretežno naseljeno srpskim stanovništvom, gdje je Ljubo bio vozač autobusa.
Bio je prepoznat kao skroman, vrijedan i miroljubiv čovjek, o kojem su brinuli pojedinci različitih vjera i nacionalnosti. Kroz ovaj posao ljudi me cijene. “Bio sam isti Ljubo za Muslimane, Srbe i Hrvate”, prisjeća se s toplim osmijehom. Njegove su se odgovornosti proširile izvan običnog prijevoza putnika; također je služio kao veza između različitih zajednica koje su koegzistirale u regiji. No, rat je donio značajne preobrazbe i duboku tišinu koja je zahvatila selo. Ljubo i njegova obitelj bili su prisiljeni napustiti svoj dom, što je rezultiralo gubitkom sve njihove imovine.
Taman kada se činilo da je očaj nesavladiv, pomoć je stigla iz neočekivanog izvora – susjeda muslimana Malkoša Ramadana, koji im je ljubazno otvorio svoj dom u Dubravi kod Gradiške. Ljubo naglašava da su se za vrijeme ramazana “sklonili kao kod brata”. Puna tri mjeseca Ramadan je dijelio sve što je posjedovao, osiguravajući im hranu i krov nad glavom. Ovaj čin humanitarnosti usred sukoba duboko ilustrira bezgraničnu prirodu ljudske dobrote. Ljubo razmišlja o tome kako su njihova zajednička iskustva s Ramazanom potaknula vezu sličnu obiteljskim vezama, vezu koja nadilazi puko gostoprimstvo.
“Nismo se čak osjećali kao gosti, nego kao obitelj”, primjećuje. Ipak, unatoč toj dubokoj povezanosti, ratna razaranja ostavila su neizbrisive tragove: Ramazan je u međuvremenu preminuo, ostavljajući Ljubu bez šanse za istinski oprost. Ovaj gubitak izaziva osjećaje tuge i neriješenih problema, dok u isto vrijeme služi kao dirljiv podsjetnik na vrijednosti koje traju izvan vremena i okolnosti. Nakon završetka sukoba selo Pribrača doživjelo je značajne promjene. Većina srpskih obitelji je otišla, a ostalo je samo četvero ljudi: Ljubo, njegova žena, njegov brat i njegova šogorica. Unatoč praznini koju je ostavio rat, Ljubo nije pokolebao u odluci da se vrati u svoj dom u Donji Vakuf. Tvrdi da nije naišao na prezir i da su ga susjedi dočekali kao i prije.
- “Hodam uzdignute glave. Pozdravljaju me susjedi, svi znaju tko sam i što predstavljam. Supruga i ja održavamo odlične odnose sa svima. Odbijam dopustiti da mi mržnja uništi egzistenciju, jer ona ne vodi nikamo.” Ova izjava jasno odražava njegovu odlučnost i snagu, naglašavajući da ljubav i poštovanje prema onima oko njega, a ne mržnja, vode njegov život. Među rijetkim sjećanjima koja ga vežu za to vrijeme je slučaj provalnika koji mu je provalio u stan dok je s obitelji bio u Novom Sadu. Iako je financijski gubitak bio minimalan, Ljuba je bio duboko impresioniran poštenjem svojih susjeda koji su mu odmah dojavili identitet počinitelja.
Za njega je ovaj čin poštenja bio važniji od same krađe, ilustrirajući postojanje spona ljudskih odnosa. Ljubo trenutno živi u miru, a djeca su mu se rasula po svijetu – jedan sin u Novom Sadu, drugi u Sarajevu, a kćerka u Americi. On se ne brine za njihovu dobrobit, jer ih vidi kao prilagodljive i lišene zlobe, pripisujući njihove pritužbe iz prošlosti sebi. Štoviše, njegovo iskustvo vožnje autobusom od tri desetljeća služi kao metafora za putovanje njegova života; sada se kroz sjećanja kreće kroz različite faze – od sela do grada, od druženja do poštovanja i od tuge do mira.
Ljubo tvrdi da rat nije promijenio njegov identitet, jer je ostao vjeran svojoj biti: “Ja sam Ljubo. Ja sam čovjek, pa tek onda Srbin. I Ramazan, moj komšija, također je bio čovjek, pa tek onda musliman.” Ova izjava služi kao snažan podsjetnik da nečija nacionalnost ili vjera nikada ne bi smjele zamijeniti našu zajedničku ljudskost, naglašavajući da su pravi heroji oni koji podržavaju svoju ljudskost čak i u najizazovnijim okolnostima. Narativ iz Pribrače služi ne samo kao svjedočanstvo o ratnim stradanjima, već i ističe postojanje iznimnih pojedinaca koji odbijaju da ih izjeda mržnja u najmračnijim vremenima.
Ljubo je primjer takvog čovjeka, jer njegova šutnja utjelovljuje duboku istinu koja nadilazi mnoge izgovorene riječi. On služi kao podsjetnik da čovječanstvo ostaje trajna vrijednost, ona koja preživljava izvan plamena mržnje i nadilazi sve podjele. Pripovijest o Ljubi i njegovom susjedu Ramazanu ilustrira da suosjećanje pobjeđuje neslogu, a da vjera u čovječnost predstavlja istinsku snagu potrebnu za izgradnju svijeta u kojem svi možemo suživjeti u miru i skladu.
