Od davnina j eu Srbiji bio običaj da se sestre odriču nasliejđa u ime svoje braće bez obzira koliko oni imali bogatstvo. Tragovi toga se vuku i danas a mi vam donosimo ispovijest jedne žene na ovu temu.
Jadranka je među brojnim ženama u Srbiji koje su odbile nasljedstvo. Ovu je odluku donijela zbog brata, iako ističe da nije iz osobne želje. „Manipulirao mojim emocijama“, započinje priznanje, a u tom trenutku ipak uspijeva zadržati pristojan osmijeh. Sastoje se od brata i dvije sestre. Otac im je preminuo 2006. godine, a 13 godina kasnije i majka. “1. siječnja 2019. neočekivano je preminula. ‘To je bio pravi šok’, razmišlja o iznenađujućem gubitku. Jadranka kaže: “Zahtjev za ostavinu podnio je moj brat u roku od deset dana.
Od početka je bilo jasno da je za njega, ali sam se nadala da će naši roditelji prepoznati da i oni imaju dvije kćeri. Pokušala je o tome razgovarati i sa svojom majkom. Nekoliko godina prije njihove smrti, pitao sam jesu li ikada razmišljali o tome da ostave nešto svojim kćerima. Ona je odgovorila: “Nikad nismo ni razgovarali o tome.” Ovo otkriće je za mene bilo prilično zastrašujuće. Godine 2006. otac je preminuo, a zanimljivo je da se o toj temi nikada nije razgovaralo.
Na ostavini, razgovori nisu postojali. Brat nastavlja raspravljati o svojim planovima za imanje, kao da se radi o neizgovorenom dogovoru. U želucu mi se stvara grč, što me navodi da se zapitam: ‘Zašto samo ti? Gdje smo mi?’ Ipak, ona izražava koliko se suzdržavala od iznošenja svojih prigovora i misli koje su joj prolazile kroz glavu. “Prisustvujemo ostavini nakon očeve smrti, gdje se sestra prva odriče svog zahtjeva u korist brata i majke.
Ja kasnije slijedim taj primjer”, navodi, naglašavajući značajnu razliku između odricanja od nasljedstva i jednostavnog neprihvaćanja . U početnom scenariju nepovratno se gubi pravo na nasljedstvo, kao i prava nasljednika osobe koja ga se odrekla. Dodatno, ova situacija rezultira gubitkom prava na socijalnu pomoć. Ako se nasljedstvo ne prihvati, nasljednici osobe koja je odbila nasljedstvo bit će pozvani da se izjasne o prihvaćanju ili odbijanju nasljedstva.
- “Još 2019. nisam bila svjesna toga, a sada, dok o tome razgovaram s raznim pojedincima, jasno je da i oni nisu svjesni koliko je ta razlika značajna”, napominje o pravnim preprekama za koje istraživanje pokazuje da čak 84 posto žena kojih nisu svjesni. Odricanje od nasljedstva jednako je odricanju od njega, što ukazuje na to da je netko dovoljno imućan da se odrekne socijalne pomoći. Međutim, to ne odražava stvarnost.
Prepričava dijelove gotovo dvadesetogodišnje sage, objašnjavajući kako je tijekom ostavinske rasprave u posjed jedne kuće ušla njegova majka, a drugu kuću sa svim zemljištem i nekretninama dobio njegov brat. Nadao se da će manju nedovršenu kuću nakon majke naslijediti njegova sestra i on. Napominje da je skromna kuća znatno manje materijalne vrijednosti te da je od majke tražila da izrazi želju tko će je naslijediti. “Izrazio sam majci da ću poštovati njezinu želju da njezin brat naslijedi sve.
No, s vremenom je shvatila da to nije pravi izbor. Nisu ništa poduzeli, pa nije da su nužno u krivu, ali oni jednostavno nikada nisu razjasnili svoje namjere ili razgovarali s nama. Ipak, ona je ostala ravnodušna, a vi odlučite što ćete učiniti nakon što odem .. upitao sam: ‘Jesi li svjestan da ću izgubiti brata ako ne učiniš ništa?’” Ona prepričava razgovor, a osmijeh joj nestaje s lica. “Moj brat i ja smo dijelili snažnu vezu, zbog čega mi je bilo nevjerojatno teško razmišljati o tome da ostanem bez njega ako sam izjavila da se neću odreći svega.
Suprotno tome, šutjeti u ovoj situaciji ostavilo bi me prilično grozno, što se mene tiče , prihvaćanje nasljedstva predstavlja više od same financijske prednosti; ono označava moju povezanost s obitelji. U tom je okruženju razgovarala o unutarnjem sukobu s kojim se suočila između svojih radnih obveza, tuge zbog gubitka roditelja i nezadovoljstva budućnošću koju su joj predvidjeli. Najava je bila objavljena, ali nije prihvaćena. “Nekoliko dana prije oporuke, obratio sam se svom bratu.
Napustila je posao, prekrižila se — nešto što inače ne činim — i zatim nazvala. Kad sam ga obavijestio, bio je potpuno zatečen .. Rekla sam mu da ovaj put neću sve predati, a on je bio iskreno začuđen”, objašnjava ona, napominjući da je pravi odgovor stigao sljedeći dan. U početku je dobivala poruke u kojima ju je upućivao da ga ne cijeni visoko. Kasnije su te večeri razgovarali telefonom. Rekao mi je: “Ako nešto uzmeš, sjeti se da više nemaš brata.
Tamo je zaključila raspravu uzvrativši istom frazom. “‘Stavimo točku na ovu priču. Sve ti povjeravam, ali imaj na umu da više nemaš sestru.’ Sljedećeg dana nisam prisustvovao oporuci. Spominje da nije mogla otići niti jasno razmišljati. “Sljedećeg dana kontaktira me iz zgrade suda, govoreći sasvim običnim tonom, i predaje telefon sutkinji — ženi koja nudi smjernice o tome kako mogu osigurati da moj brat dobije dio koji mi s pravom pripada. Ona pojašnjava da Moram posjetiti javnog bilježnika i izjaviti da se odričem nasljedstva, što bi spriječilo mog brata da plati porez.”
Uznemirena situacijom, naglašava da njezina svrha dolaska nije bila da bude svjesna svojih prava, već da podnese još jednu žrtvu. Stigao je novi poziv za njezino prisustvo na sudu 8. svibnja. Nakon toga dogodio se još jedan neočekivani razvoj događaja. Njezina je sestra odbila nasljedstvo, što je rezultiralo time da je njezin dio spojen s bratovim. “Pravno gledano, to se čini potpuno nepravednim”, objašnjava ona i pojašnjava da se nije odrekla svog udjela u njegovu korist, te da je svoj dio prepisao na njega. “Njezin dio trebao je biti podijeljen između nas dvoje”, dodaje ona, ističući situaciju koja prkosi i pravnim načelima i zdravom razumu.
Nažalost, obrat koji je mogao dovesti do radosnog završetka ove priče nikada se nije dogodio. U jednom dahu sažima svoje postojanje: “Dobila sam nasljedstvo, a nakon toga se više nisam javljala na njegove pozive. Za razliku od ostalih, nikad se nisam vratila ni u tu kuću ni na groblje. Nemam ništa, samo sam podstanar. Studije pokazuju da, čak i uz Ustav donesen 1946. i Zakon o nasljeđivanju uspostavljen 1955., koji imaju za cilj izjednačavanje prava muškaraca i žena, 44 posto žena odlučuje ne prihvatiti ili se svojevoljno odreći svog nasljedstva u korist muškog rođaka, dok samo 0,5 posto muškaraca čini isto.
