U danasnjem članku donosimo životnu priču Senide Bećirović, djevojčice koja je kao beba nestala tokom rata u Bosni i Hercegovini, a zatim odrasla pod drugim imenom ne znajući sve pojedinosti o svom porijeklu. Njeno ime godinama je stajalo na spomen-ploči među nestalim osobama u Hajvazima, zajedno s imenima majke Senade i starije sestre Sande. Potraga za odgovorima, susret s biološkim ocem i DNK analiza mnogo godina kasnije pokazali su da je djevojčica poznata kao Mila Janković zapravo preživjela Senida.
Senida Bećirović nestala je kao beba tokom ratnih događaja u Bosni i Hercegovini 1992. godine, dok su njena majka Senada i sestra Sanda također evidentirane kao nestale. Nakon što je pronađena živa, o njoj je najprije brinula žena po imenu Zdravka, a potom je odrasla u hraniteljskoj porodici Janković kao Mila. Šesnaest godina kasnije potraga za porijeklom i DNK analiza povezale su je s biološkim ocem Muhamedom Bećirovićem i otkrile identitet koji joj je rat oduzeo.
Senidin trag izgubio se 1992. godine, u jednom od najtežih perioda za stanovništvo Bosne i Hercegovine. Njena porodica nije znala šta joj se dogodilo, a vjerovalo se da je stradala zajedno s majkom i sestrom. Takvo uvjerenje dodatno je učvrstila činjenica da se njeno ime našlo među imenima nestalih.
Istina je, međutim, bila drugačija. Beba je preživjela, ali su okolnosti njenog pronalaska u izvoru predstavljene kroz različita svjedočenja. Jedna verzija govori da je vojnik čuo plač među ruševinama spaljene kuće, dok se u drugom svjedočenju navodi da je pronađena u mjestu Caparde.
Razdvojene činjenice i svjedočenja
Poznato je da je Senida kao beba preživjela i da je nakon pronalaska odvedena u Vlasenicu. Tačne okolnosti spašavanja opisivane su različito, pa tvrdnju o mjestu i načinu pronalaska treba zadržati na nivou prenesenih svjedočenja.
Beba je dobila ime Ružica i privremeni dom
Prema jednom od svjedočenja prenesenih u izvornom materijalu, Senidina majka i drugo dijete ubijeni su tokom pucnjave, dok je beba ostala nepovrijeđena u bešici. Muškarac koji je naišao čuo je njen plač, uzeo je i odnio na sigurno. Svjedok je njegov postupak opisao kao čin koji je djevojčici spasio život, navodeći da je taj čovjek kasnije poginuo.
Nakon spašavanja dijete je dospjelo u Vlasenicu. Prvih nekoliko mjeseci o njoj je brinula žena po imenu Zdravka. Bebu joj je donijela žena koja se predstavila kao socijalna radnica iz Šekovića, uz objašnjenje da je pronađena pored jedne kuće.
Djevojčica je tada dobila ime Ružica. Zdravka se, prema izvoru, nije bavila njenim porijeklom niti razlikama koje su među ljudima u ratnim okolnostima bile duboko prisutne. Najvažnije joj je bilo zaštititi dijete koje je ostalo bez poznate porodice i osigurati mu osnovnu brigu.
Ta etapa trajala je nekoliko mjeseci. Poslije privremenog boravka kod Zdravke djevojčica je 1993. godine smještena u hraniteljsku porodicu Živke i Živana Jankovića u Beogradu. Tamo je dobila novo ime — Mila Janković.
Porodica Janković nije skrivala da je usvojena
Živka i Živan ranije su izgubili svoju djecu, a Milu su prihvatili kao članicu porodice. Pružili su joj dom, sigurnost i ljubav, ali nisu pokušavali sakriti činjenicu da nisu njeni biološki roditelji. Od početka su je pripremali za mogućnost da će, kada odraste, željeti saznati više o vlastitom porijeklu.
„Oni su meni od početka govorili da nisu moji roditelji. I jako mi je drago što to nisu krili od mene. Govorili su mi: ‘Kada porasteš, htećeš da znaš nešto o svojima, tražićeš ih.’“
— Senida Bećirović
Mila je dio odrastanja provela u Beogradu, a kasnije i u Dječijem selu u Sremskoj Kamenici. Kako je sazrijevala, potreba da sazna ko je bila prije dolaska u porodicu Janković postajala je sve izraženija. Ta potraga nije značila odbacivanje ljudi koji su je podigli, nego pokušaj da razumije početak vlastitog života.
Pred njom su postojala dva dijela iste biografije. Jedan je pripadao djevojčici Mili, koja je odrasla uz ljude koji su joj otvoreno govorili istinu o hraniteljstvu. Drugi je pripadao bebi čije je ime bilo zapisano među ratnim nestancima, bez odgovora o tome gdje je završila i da li je preživjela.
DNK analiza vratila joj je ime Senida
Potraga je konačno dovela do Muhameda Bećirovića, njenog biološkog oca koji je u međuvremenu živio u Njemačkoj. On godinama nije znao šta se dogodilo njegovoj supruzi Senadi i kćerkama Sandi i Senidi. Za njega je njihova sudbina ostala dio ratnog nestanka bez konačnog odgovora.
DNK analiza potvrdila je biološku povezanost i promijenila sve što je djevojka do tada znala o svom identitetu. Mila Janković bila je Senida Bećirović, beba nestala 1992. godine. Ime koje je pronašla među nestalima nije pripadalo nekoj drugoj osobi, nego njenom ranijem životu.
Prelomni trenutak
DNK analiza povezala je djevojku odraslu kao Mila Janković s Muhamedom Bećirovićem. Time je utvrđeno da je ona Senida, dijete čiji je trag nestao tokom rata i čije je ime godinama stajalo na spomen-ploči nestalih.
Pronalazak biološkog oca nije mogao jednostavno izbrisati godine provedene pod drugim imenom. Pred Senidom su se otvorila pitanja pripadnosti, porijekla i odnosa prema ljudima koji su je odgojili. Novi identitet nije poništavao život Mile, kao što ni život u hraniteljskoj porodici nije mogao ukloniti činjenicu da je rođena kao Senida Bećirović.
Njena priča zato se ne svodi samo na rezultat jednog testa. Obuhvata ratni nestanak, spašavanje opisano kroz različita svjedočenja, privremeni život kao Ružica, odrastanje kao Mila i povratak imenu Senida. U središtu svega ostala je djevojka koja je morala spojiti porijeklo koje je tek otkrila s porodicom i životom koje je poznavala od djetinjstva.
