Mama je imala šezdeset osam godina kada su joj doktori dijagnosticirali demenciju. U početku su to bile sitnice koje smo pokušavali ignorisati. Zaboravljala je gdje je ostavila ključeve, gasila televizor pa odmah zaboravljala da ga je ugasila, nekada bi me zvala imenom moje pokojne bake. Govorili smo sebi da je to samo starost.,,,,,,
Ali onda je jedne noći izašla iz kuće u pidžami i komšije su je pronašle kako zbunjeno stoji nekoliko ulica dalje, plačući jer „ne može pronaći svoju majku“.
Tada smo shvatili da je bolest ozbiljna.
Moja braća i sestre nisu dugo čekali.
„Dom je najbolje rješenje“, govorili su hladno, kao da pričaju o starom komadu namještaja, a ne o ženi koja nas je rodila. Govorili su da više nikoga ne prepoznaje, da je teret i da će tamo imati stručnu njegu.
Ja nisam mogla.
- Nisam mogla ostaviti majku među nepoznatim zidovima da posljednje godine života provede pitajući se zašto je niko ne obilazi.
Primila sam je kod sebe.
Tada je počeo najteži period mog života.
Noćima nije spavala. Nekada bi vrištala jer je mislila da joj je neko ukrao djecu. Nekada bi me gledala pravo u oči i pitala:
„Izvini… ko si ti?“
Te riječi su boljela više od svega.
Moja braća i sestre govorili su da sam luda.
„Ona više ni ne zna ko si. Zašto uništavaš svoj život?“
Ali ja sam se sjećala žene koja je mene držala za ruku kada sam imala temperaturu, koja nije spavala kada sam bila bolesna i koja je radila dva posla da bismo imali šta jesti.
Kako sam mogla okrenuti leđa?
Zbog nje sam izgubila posao. Nisam više mogla uskladiti brigu o njoj i smjene. Polako sam trošila ušteđevinu na lijekove, pelene i doktore. Prijatelji su se udaljili. Dani su mi prolazili između kuhinje, lijekova i njenog izgubljenog pogleda.
A moja braća i sestre?
Nisu dolazili.
Ne za rođendan. Ne za praznike. Ne kada je pala u kupatilu i slomila kuk. Uvijek su imali neki izgovor.
- Posljednje noći njenog života sjedila sam pored njenog kreveta i držala je za ruku. Disala je teško i jedva je otvarala oči.
A onda me odjednom pogledala potpuno bistro.
Prvi put nakon dugo vremena.
- Tiho je prošaptala:
„Moja djevojčica…“
Počela sam plakati.
Znala je.
Na trenutak me ponovo prepoznala.
Umrla je nekoliko minuta kasnije.
Na sahrani su se pojavili svi.
Moja braća i sestre stajali su u crnini i glumili tugu pred ljudima koji nisu znali istinu. Nakon ukopa nisu dugo čekali.
Odmah su počeli pričati o testamentu.
Kuća, zemlja, novac… samo to ih je zanimalo.
- Kada je advokat pročitao testament i rekao da se sve dijeli podjednako, nisam rekla ni riječ. Nisam se svađala. Nisam tražila ništa više iako sam posljednje tri godine života svoje majke provela sama brinući o njoj.
Samo sam otišla kući.
Tri dana kasnije zazvonio mi je telefon.
Nepoznat broj.
- Muški glas pitao me jesam li ja kćerka pokojne Milene Petrović.
Rekla sam da jesam.
„Morate doći do stare željezničke stanice. Vaša majka je ostavila nešto samo za vas.“
Srce mi je počelo lupati.
Mislila sam da je neka greška.
Ali otišla sam.
Na kraju stanice čekao me stariji čovjek u sivom kaputu. U rukama je držao malu zahrđalu kutiju.
Predstavio se kao advokat i prijatelj moje majke iz mladosti.
Rekao je da mu je prije smrti dala uputstvo da mi preda kutiju tek nakon sahrane — i tek ako ostanem uz nju do kraja.
Ruke su mi drhtale dok sam je otvarala.
Unutra su bile fotografije, moja dječija pisma, stari crteži koje sam joj pravila kao mala… i jedna koverta.
Na njoj je pisalo:
„Za moju jedinu kćerku koja me nije ostavila.“
Otvorila sam je kroz suze.
Unutra je bio dokument o vlasništvu male kuće na jezeru za koju niko od moje braće i sestara nije znao.
- Ali to nije bilo ono zbog čega sam se sledila.
Na dnu kutije nalazio se još jedan papir.
Bankovni račun.
Na njemu je bila ušteđevina koju je moja majka godinama tajno odvajala.
A uz broj računa stajala je njena posljednja poruka:
„Znala sam da će oni čekati moj kraj. Ti si bila jedina koja je ostala kada sam zaboravila cijeli svijet. Zato te molim… sada konačno počni živjeti i za sebe.“
Tog trenutka sam se slomila.
- Ne zbog novca.
Nego zato što je, čak i kada više nije znala moje ime, negdje duboko u sebi ipak znala ko je voli iskreno…..
