Smrt je sastavni dio života i sve nas čeka ali se većina ljudi plaši ovog čina i gubitka bliskih ljudi. Mnogi zato utjehu pronalaze u vjerovanju da postoji zagrobni život i da naša duša nastavlja da živi.
Jeste li ikada razmišljali o sudbini duše nakon smrti, posebno u kontekstu pravoslavne teologije? Vaša potraga ovdje završava! U nastavku ovog članka otkrit ćemo niz intrigantnih činjenica. Sveti Ivan Šangajski, izvorno imenom Mihail Borisovič Maksimović, rođen je u Harkovskoj guberniji 1896., a preminuo je 1966.; služio je kao biskup u Šangaju, a potom i u San Franciscu. Bio je svetac srpskog podrijetla u Rusiji, a njegovi su preci tražili utočište u Rusiji tijekom 18. stoljeća nakon što su pobjegli od Turaka.
- Sveti Ivan je opširno dokumentirao ovu temu, a njegove spise o tome citiramo u cijelosti, pa se treba pripremiti za vjersku terminologiju. Kako fizički vid dolazi kraju, počinje sposobnost opažanja kroz duhovni vid. U pismu svojoj sestri, koja je bila na samrti, biskup Teofan Zatvornik piše: “Nećeš nestati. Dok tvoj fizički oblik može prestati postojati, prijeći ćeš u drugo kraljevstvo, ostajući pri svijesti i svjesni svega što te okružuje.” Nakon smrti, duša ustraje u svom postojanju, s pojačanim, a ne smanjenim osjetilima.
Sveti Ambrozije Milanski tvrdi da duša ustraje i nakon smrti i postiže veće dobro koje nije napušteno smrtnošću, nego je uvećano. Duša nije ograničena smrću; umjesto toga, postaje snažnije jer funkcionira unutar vlastitog carstva, neopterećeno fizičkim tijelom, koje se često pokaže više smetnjom nego pomoći. Iskustvo umiruće osobe koja se susreće sa svojim preminulim voljenima djeluje kao prirodni uvod u nevidljivo carstvo u koje će ući.
Pravu bit ukazanja pokojnika koja se tada očituju shvaća samo Bog i treba ostati neispitana. Očito je da Bog dopušta da ovaj fenomen posluži kao jasno sredstvo prenošenja umirućima da zagrobni život nije sasvim nepoznat i da je također obilježen privrženošću koju pojedinci gaje prema svojim voljenima. Tijekom prvih 48 sati nakon smrti, duša dobiva određenu mjeru slobode i može putovati do bilo koje lokacije na zemlji koja ima značajno značenje u njezinom sjećanju.
Do trećeg dana, međutim, uzdiže se u više razine. U ovom trenutku, duša pokojnika se štuje unutar crkve, a anđeo je poslan da pruži utjehu od tuge povezane s odvajanjem od fizičkog oblika. Ponude i pjesme unutar Božje kuće prožimaju atmosferu nadom. U prva dva dana, anđeli prate dušu, dopuštajući joj da putuje zemljom u slobodno vrijeme. Kad je privezana za svoj tjelesni oblik, duša se može povremeno zadržavati u blizini svog posljednjeg odvajanja od tog tijela ili blizu mjesta ukopa, slično ptici u potrazi za svojim gnijezdom.
Suprotno tome, duša koja je vodila krepostan život sposobna je putovati do mjesta gdje je činila dobrohotna djela. Trećeg dana, Spasitelj, koji je pobjedonosno pobijedio smrt, poziva sve pristaše kršćanske vjere da oponašaju njegovo uskrsnuće, uzađu na nebo i odaju počast Svemogućem. Što se tiče onih koji su preminuli, žalimo njihovu odsutnost; usprkos tome, bitno je priznati da oni sada postoje u carstvu neusporedive radosti i blaženstva.
Pojedinci koji su prošli kroz privremenu smrt i kasnije ponovno rođenje često se bore da se prilagode zemaljskom postojanju. Na isti način, naša pokojna sestra je prešla u superiorno stanje, i potpuno je razumljivo da doživljavamo tugu zbog njezine odsutnosti. No, ona će naše žalovanje promatrati sa svoje nove točke gledišta i sigurno će biti zapanjena time.
