Stara ograda od kovanog željeza dijelila je njihova dvorišta već trideset godina. Bila je visoka taman toliko da spriječi poglede, ali ne i tišinu koja je svakog jutra putovala s jedne strane na drugu. ,,…..
S jedne strane živjela je Mara — udovica oštrog pogleda i još oštrijeg jezika. S druge strane bio je Luka — tih, povučen čovjek kojeg su rijetki u selu zaista poznavali.
Mara je ustajala rano, uvijek prije sunca. Prvo bi skuhala kafu, a zatim izašla u dvorište s makazama u ruci.
Ruže. Uvijek te proklete ruže. Iz godine u godinu rasle su preko ograde, crvene, guste i uporne. I svake godine, Mara bi ih nemilosrdno sjekla.
„Nemaš ti šta meni u dvorište da ulaziš,“ mrmljala bi, iako nikada nije vidjela Luku da stoji s druge strane dok to govori.
Istina je bila da Mara nije mrzila ruže. Mrzila je ono što su je podsjećale. Nekada davno, prije nego što je život postao niz gubitaka, njen muž joj je donosio ruže. Jednu po jednu. Sve dok jednog dana nije prestao — a ubrzo zatim i zauvijek otišao.
Luka je znao. Znao je zašto ih siječe, ali nikada nije prestao da sadi nove. Svake godine, u proljeće, pažljivo je birao sadnice i sadio ih uz samu ogradu, tačno tamo gdje će sigurno prerasti na Marinu stranu. Nikada joj se nije obratio. Nikada nije prešao ogradu. Samo je puštao da ruže govore umjesto njega.
Za selo je Luka bio čudan. Za Maru — nevidljiv.
Jednog jutra, makaze su joj ispale iz ruke. Luka nije izašao u dvorište. Nije se čula voda, nije se čulo kopanje. Dani su prolazili, a ruže su rasle neobrezane. Crvene, bujne, slobodne.
Trećeg dana došao je glasnik s viješću da je Luka umro u snu.
Mara je osjetila nelagodu koju nije mogla objasniti. Prvi put u životu prešla je ogradu. Njegovo dvorište bilo je uredno, tiho i prazno. Na drvenoj klupi, ispod stare kruške, ležala je mala sveska.
Nije imala namjeru da ga čita. Ali ruke su joj same otvorile prvu stranicu.
„Danas sam posadio nove ruže. Nadam se da će opet preći ogradu. Ako ih siječe, znači da ih vidi.“
Stranica po stranica, Mara je čitala o godinama tišine, o pogledima koje nikada nije primijetila, o kafi koju je pio gledajući svjetlo u njenoj kuhinji, o danima kada je želio da joj kaže da nije sama — ali se bojao da ne povrijedi njenu bol.
„Ruže su moj jedini način da joj kažem da je voljena,“ pisalo je na posljednjoj stranici.
Mara je plakala prvi put nakon mnogo godina. Plakala je zbog ruža koje je sjekla, zbog riječi koje nikada nije čula, zbog ljubavi koja je rasla tiho, bez zahtjeva.
Te noći, uzela je čekić i srušila ogradu.
U proljeće, ruže su procvjetale kao nikada prije. Bez prepreka, bez granica. Ljudi su govorili da Maru često viđaju kako sjedi među njima, s kafom u ruci, tiho razgovarajući s nekim koga nema.
A ruže su i dalje rasle
