Danas se vraćamo u prošlost i prisjećamo se vremena kada su partizani oslobodili glavni grad Beograd. Malo je poznato da je u zemlji ostalo jako puno neprijateljskih vojnika sa ciljem da naprave što veću štetu.
Usred kakofonije trešteće glazbe, pojedinci, neki još u vojničkim odorama, sudjelovali su u živahnoj igri u srcu Terazija. Baš kao i mnogi od nas u današnje vrijeme, držali su se pogrešnog uvjerenja da je Beograd oslobođen 20. listopada 1944. Nesvjesni nadolazećih opasnosti koje su pred njima, obitelji su odgajale svoju djecu da svjedoče ovom radosnom plesu. Međutim, skladnu melodiju naglo je utišala zaglušujuća eksplozija, zbog čega je krv obojila užurbane ulice prepune ljudi.
Krici su nadglasali nekadašnji radosni smijeh dok se užasan masakr odvijao u srcu grada. Usred kaosa, dok su se ranjenici popisivali, a preživjeli bez udova bili ostavljeni da se bore sa svojim razornim ozljedama, zapovjednik je potražio Gojka Kraljevića i povjerio mu težak zadatak kakav nije imao niti jedan u povijesti glavnog grada Srbije: ” Okupite ljude! Dočekali su ga oduševljenim povicima „Gospođo, legendo, sretan rođendan. Među vojnicima je bilo i pojedinaca koji su odlučili šutjeti.
Ovog jutra mladić je obilježio 20. rođendan, a moglo se zamisliti da je mogao biti unuk nekolicini vojnika iz njegove jedinice. Vrijedi napomenuti da će to biti njegova jedina prilika za takav odnos. Bez znanja okolne gomile, Gojko je u potpunoj tišini krenuo prema Drugoj brigadi Drugog bataljuna Četvrte beogradske divizije. U njegovom držanju nije bilo likovanja. Umjesto da se divi ukrašenoj vanjštini, fokus mu je bio usmjeren na skrivene dubine. Smrt je izašla ispod zemlje.
Nakon detonacije, žena je primijećena kako baca otpad u kanalizaciju. Međutim, nije to bio običan otpad; nego je služio kao hrana za najstrašnijeg protivnika Beograda. Usred odjekujućeg udara novouvedenog “Moravca” iznad zemlje, skrivena SS divizija ležala je skrivena duboko u kanalizaciji, nakon što je nekoliko mjeseci bila lišena dnevnog svjetla. Čekajući početak misije “Cyclone South”, bili su spremni pokrenuti svoj plan.
- Njihov cilj? Kontaminirati zalihe vode i hrane, rušiti stambene objekte, davati otrov unesrećenima u bolnici, a potom nizom eksplozija i beživotnih tijela sijati nered u Beogradu. Nesvjesno i potajno, poput tihe oluje koja se približava otvorenom polju. Očekivani dolazak smrti tradicionalno se povezivao s podzemnim svijetom, a ipak ih je sudbina spremala baciti u svoje dubine.
Na Dorćolu se Kraljević s početnom skupinom vojnika smjestio iznad okna. Neki od mladića bili su mu nepoznati, jer su birani na rotacijskoj osnovi, s nekoliko izabranih iz svake čete. Ako je bilo prisutno previše vojnika iz iste pukovnije, to bi neizbježno izazvalo sumnju i potaknulo upite o njihovom odredištu, što bi idealno trebalo ostati neupitno. Odabran zbog svoje nepokolebljive predanosti, Gojko je poslušno izvršavao dodijeljene zadatke bez oklijevanja.
Njegovo odrastanje u vojsci učinilo ga je idealnim kandidatom, jer su znali da nikada ne bi pobjegao, čak i ako bi to značilo da žrtvuje vlastiti život. Mnogi bi drugi na njegovom mjestu odabrali drugačiji put. Pojedinci odabrani za misiju potječu iz ruralnih područja, od kojih neki nikada nisu ni vidjeli tramvaj prije nego što su krenuli na svoje putovanje do okna. Sada su ih njihovi nadređeni usmjerili prema tami i zapovjedili im da siđu. Ova sjećanja prenijela je za Blic Milka, udovica Gojka Kraljevića, na diskretnoj lokaciji ušuškanoj u dvorištu Cvetnog trga.
Prije nego što je prenio tu informaciju, iskusni voditelj iskreno je razgovarao s njima. Uputa je naglašavala besmislenost nošenja oružja i bombi ispod površine, budući da u tom okruženju ne bi služili ničemu. U neprekidnoj povorci mladići naoružani noževima spuštali su se u okna, grupa po grupa, šest po šest, korak po korak, ustrajavajući cijeli tjedan od sedam dana i sedam noći. Nakon što prođu iscrpljujuće četverosatno iskušenje, oni koji uspiju preživjeti, mukotrpno će otpuzati natrag na površinu.
Gojko je pratio svaku grupu dok su silazile, izdajući stroge naredbe da se vojnici ne smiju križati tijekom smjene. Bilo im je zabranjeno iznositi strahote ispod kojih su svjedočili. Od onih koji su uspjeli pobjeći, 25 ih je podleglo ludilu unutar tunela. Koliko sam shvatila, oni su odmah prebačeni u kliniku “Laza Lazarević”, gde su im se životi konačno i okončali – otkriva žena tihim tonom. U hladnoj vodi, uronjeni i odjeveni u prljave uniforme, manevrirali su kroz tamu, osjetila su im bila pojačana.
Zvukovi koji su dopirali iz tunela bili su nerazlučivi – možda jurnjava glodavca ili prodoran ubod oštrice u meso. Neprijateljski udari koraka bili su daleko nadjačani, no ipak je šum vode bio taj koji im je ulijevao veći strah. Shvatili su nadolazeću opasnost – ako bi kiša pljuštala odozgo, svi bi se utopili. Upravo je to bio ishod koji je neprijatelj želio. Diverzantsku jedinicu osobno je obučavao Otto Skorzeny, zloglasni Hitlerov pouzdanik.
- Kako bi izbjegli presjecanje skrivenih minskih kabela ispod struktura Beograda, Kraljevićevi vojnici oprezno su dodirivali ljepljive zidove, svjesni da ti kabeli u svakom trenutku mogu detonirati. Izlazeći iz svog skrivenog položaja, Nijemci su postavili zasjedu. Gurnuti u očajničku situaciju, hrabro su se borili do samog kraja. Nacisti su protjerani žrtvovanjem života i korištenjem mina. Nakon što je pretrpio strahote njihovog đavolskog plana, Gojko Kraljević ponovno je izronio na svjetlo dana. Ipak, tama koju je doživio nikada nije izblijedila iz njegova sjećanja.
Grad je ostao zabranjen za bilo kojeg člana Glavnog stožera sve dok neprijatelj nije bio potpuno iskorijenjen. Nakon što je izašao iz kanalizacije i službeno potvrdio uspješnost operacije, Gojko se umoran srušio u krevet i dugo spavao, ispričala je njegova supruga, a mi sa zahvalnošću primamo njezine riječi. Dok se on oporavljao, visoko iznad tunela u kojima je ta mladost napustila svoj fizički oblik i postojanje, budio se novi, oslobođeni Beograd. O toj temi Gojko je rijetko govorio. Vidljivo je da ova tema nije obuhvaćena nastavnim planom i programom, a film koji je snimljen o akciji “Ciklon jug” značajno je ublažen. To je izvor boli.
Gojko mi je samo ukratko ispričao staricu koja je, umotana u debeli šal, otkrila da joj je sin jedinac u Beogradu i otišla da ga vidi. Pronašla ga je živog na ulici i zagrlila, no samo pet minuta kasnije on se spustio u podzemne tunele. Nakon rafala, njegovo beživotno tijelo je izvučeno. Detalji koje Gojko nije mogao otkriti dokumentirani su u knjizi Mirka Jovićevića “Smrt je stigla iz podzemlja”. Gojko je želio da se uspomena na pokojnika na neki način sačuva, kako je rekla žena.
Dr. Gojko Kraljević, istaknuti pojedinac s doktoratom kemijskih znanosti, posjeduje impresivnu akademsku pozadinu, uspješno je završio studij na tri različita područja: kemiji, ekonomiji i tehnologiji. Dr. Kraljević je u društvu supruge ponosni roditelj kćerkice Danijele koja je, kao i njezini roditelji, ostvarila karijeru u medicini i specijalizirala biokemiju. Trenutačno živeći u Sjedinjenim Američkim Državama, Danijela nastavlja doprinositi svojim stručnim znanjem u području zdravstvene zaštite. Osim spisateljske karijere, Gojko je bio i plodan izumitelj.
Njegova dva romana pokazala su njegov književni talent. Međutim, njegovi revolucionarni patenti o pročišćavanju okoliša doista su ostavili trajan utjecaj. Zanimljivo je da je inspiracija za ove patente došla dok je istraživao dubine kanalizacijskog sustava. Zanimljivo je da se Gojkove inovativne ideje nastavljaju provoditi i koristiti i danas. Kada je Beograd 1999. napadnut, Gojko Kraljević je pozvan u pomoć.
Pojedinac koji ga je štitio od podzemne opasnosti također je iskoristio svoju stratešku stručnost da ga zaštiti od napada iz zraka. Cijeli život, sve do svoje smrti u 76. godini života, ostao je posvećen svojoj ulozi znanstvenika, aktivno tražeći patente koji bi doprinijeli očuvanju okoliša. Njegova udovica potvrđuje da je zadržao mirno i staloženo držanje, niti jednom nije povisio glas, te da mu je najveća uvreda bila rečenica “idi na peršin”.
