Rat koji je devedestih izbio na našim prostorima je odnio mnoge žrtve. Prije skoro trideset godina okončana je jedna tragična ljubavna priča – priča o Srbinu Bošku Brkiću i muslimanki Admiri Ismić, zvanim “sarajevski Romeo i Julija”, koji su tragično izgubili živote. Punih tjedan dana beživotna tijela ovih pojedinaca počivala su na mostu Vrbanja, smještenom u pustoj “ničijoj zemlji”, dok se svijetom širila sablasna slika njihovih mirnih oblika u zagrljaju.
U pokušaju da pobjegnu od haosa koji je progutao njihov narod, ovi ljudi sa samo 25 godina tragično su izgubili živote na Vrbanja mostu 18. svibnja 1993. godine, a njihova tijela ostala su na ulici sedam godina. dana.Suočeni s gotovo nepremostivim preprekama, dvoje mladih ljudi različitih nacionalnosti, duboko zaljubljeni, odlučili su se vjenčati i osloboditi se nepodnošljive stvarnosti.U poslijepodnevnim satima tog kobnog dana, Srbin i Bosanka iz Sarajeva, vođeni nadom da će pobjeći, našli su se pretvoreni u modernog Romea i Juliju.Nakon što je Boško pao, smogla je snage da dopuzi do njega, čvrsto ga zagrlivši prije nego što je izdahnula. Njihov prvi susret dogodio se tijekom Olimpijskih igara u Sarajevu, a ono što je počelo kao prijateljstvo brzo je preraslo u duboku ljubav koja je opstala čak i usred nemilosrdnog granatiranja glavnog grada Bosne i Hercegovine. Godinu dana nakon bosanskog rata, napravili su tešku odluku da odu iz grada u potrazi za mjestom gdje će njihova ljubav biti prihvaćena bez osude, i gdje će moći živjeti bez tereta nošenja imena i prezimena pognute glave. Admira je bila jedina osoba koju je Boško imao u Sarajevu, osim njegove srednjoškolske ljubavi. Unatoč tome, on je zbog nje odlučio ostati u Sarajevu. Ona je pak izrazila želju da ga prati u Srbiju.
Uz pomoć zajedničkog poznanstva donijeli su odluku da pobjegnu iz opkoljenog Sarajeva, krenuvši na put slobode 18. svibnja 1993. godine.Ne čekajući noć, krenuli su na put u 17 sati, uvjereni da je primirje još uvijek na snazi. No, njihovo napredovanje naglo je zaustavljeno kod Vrbanje mosta, gdje su Boško i Admira tragično pogođeni snajperskim metkom. U posljednjim trenucima vukla se prema beživotnom Boškovom tijelu, čvrsto ga zagrlivši prije nego što je udahnula. U rasponu od sedam dana, njihovi ostaci ostali su netaknuti u pustom prostranstvu poznatom kao “ničija zemlja”. Na kraju su stigli vojnici Vojske Republike Srpske koji su izvukli njihova tijela i položili ih na groblje u Lukavici. Slika beživotnih tijela Romea i Julije, pronađenih u zagrljaju na Sarajevskom mostu, zaokupila je pažnju svjetske publike.Admirinim roditeljima trebalo je nekoliko dana da saznaju tragičnu vijest o preranoj smrti njihove kćeri.Po završetku rata 1996. Admirini roditelji su samoinicijativno ispoštovali njihove želje i prenijeli njihove posmrtne ostatke na sarajevsko groblje Lav, gdje su položeni jedno pored drugog.
Bezbrojni pojedinci pisali su svoja razmišljanja o ovoj temi, stvarajući pjesme, članke i priče koje su obuhvatile bit njihove priče. Među njima, jedan posebno poznati članak Kurta Šorka stekao je globalno priznanje kada ga je Reuters objavio 23. svibnja 1993. Utjecaj njihove tragične priče odjeknuo je u cijelom svijetu. Naime, sarajevska rock grupa “Zabranjano fušenje” ovjekovječila je Boška i Admiru u pjesmi koja nosi njihova imena, kao i Bil Mejdn sa svojom skladbom.Priča o sarajevskim Romeu i Juliji zauvijek će ostati urezana u kolektivnom sjećanju Sarajlija, ali i Srba, Hrvata, Bosanaca, Hercegovaca i pojedinaca iz cijelog svijeta koji su upoznali njihovu priču.Za tragično ubojstvo Boška i Admire do sada nitko nije odgovarao, a nažalost nije ni provedena istraga.
