Smrt je sastavni dio života i sve nas čeka na kraju. Međutim ljude je oduvijek interesovalo da li je smrt zaista kraj ili postoji neki život i nakon nje. Mnogi vjeruju u zagrobni život i to im olakšava suočavanje sa vlastitom smrću ili sa smrću bliskih osoba.
Nakon smrti pojedinca, vjeruje se da njegova duša kreće na putovanje, vijugajući kroz draga mjesta koja je posjećivala tijekom svog postojanja. Učenja i običaji crkve naglašavaju da duša nikada nije lišena društva tijekom ove faze lutanja. Prema riječima protojereja-stavrofora profesora doktora Vladimira Stupara, trenutak smrti predodređen je božanskim promislom, voljom i dopuštenjem.
U tom je razdoblju pojedinac najspremniji za odlazak s ovoga svijeta. U rasponu od dva dana, osoba ima slobodu da posjeti sva mjesta i ljude koji su joj dragi u životu. Međutim, komunikacija s njima je nemoguća jer duša nema fizičko tijelo, što kontakt čini nedostižnim.
Ovaj koncept je u skladu s pravoslavnim vjerovanjem u vezi s putovanjem duše nakon smrti, osobito unutar prvih 40 dana. Prema učenju svetog Makarija Aleksandrijskog, od iznimne je važnosti posvetiti se molitvi treći dan nakon smrti osobe. U trenutku počinka dolazi anđeo koji vodi dušu i pruža pomoć tijekom odvajanja duše od fizičkog tijela. Anđeo čuvar prati pojedinca u tom novom stanju i nepoznatim okolnostima. U ovoj točki, duša opaža beživotno, preminulo tijelo, ali prepoznaje da bit osobe, njeno jedinstveno i nezamjenjivo ja, ostaje “živo” jer je čovječanstvo inherentno neuništivo.
Prema riječima protojereja-stavrofora profesora doktora Vladimira Stupara, kada pojedinac premine, često su svjedoci svojih bližnjih u suzama, ali i medicinskog osoblja i bolničkog osoblja ako su hospitalizirani. Tijekom prva dva dana nakon smrti, duša se oslobađa ograničenja fizičkog tijela i stječe sposobnost brzog putovanja između različitih lokacija.
Ovu pronicljivu perspektivu iznio je protojerej-stavrofor profesor doktor Vladimir Stupar u intervjuu za TV Hram. Nakon tri dana, duša kreće na putovanje prema nebu, obilazeći svoja nebeska carstva da bi konačno stigla do božanskog prijestolja Isusa Krista. To je 40. dan kada se određuje sudbina duše, hoće li boraviti u svjetlosti ili tami do uskrsnuća ili Posljednjeg suda.
- Prema riječima protojereja Stavrofora Stupara, samo iskustvo obuhvaća još jedan fenomen poznat kao klinička smrt, gdje se duša i tijelo na trenutak razdvajaju prije ponovnog spajanja – što je sasvim drugačija pojava. Ljudi drugačije doživljavaju pojam vremena u usporedbi s dušom, na što utječe duhovno obogaćenje koje je primila tijekom života. Percepcija vremena duše ovisi o tome je li prigrlila svete vrline i darove u odanosti Bogu ili je zanemarila važnost odnosa s drugima i povezanosti s božanskim.
Je li se duša posvetila posvećenju kroz svete rituale i molitve ili je ostala lišena duhovnog rasta, što je u konačnici dovelo do stanja osiromašenja i očaja. U rasponu od 40 dana duša ostaje u društvu dva nebeska bića – anđela čuvara koji nam je darovan prilikom krštenja i anđela kojeg je Bog poslao da otprati dušu. Nakon toga, duša kreće na putovanje – pogled u sjaj Nebeskog Kraljevstva i božanskog prijestolja, ili alternativno, posjet kraljevstvima nastanjenim dušama koje nisu uspjele ispuniti svoju svrhu postizanja stanja ljubavi i jedinstva s Bogom .
Ovi pusti krajevi obavijeni su tamom, ispunjeni žalosnim kricima i bolnim škrgutom zuba. Na kraju, duša stoji pred Kristom, koji određuje njezino daljnje odredište. Tijekom predavanja profesor Stupar zadubio se u temu carinika, nebeskih čuvara koji nadziru dušu, pojma koji je izazovno artikulirati u terminima smrtnika, posebice kada je riječ o putovanju duše prema Božjem prijestolju.
Nadalje, istaknuo je đavolove neumoljive napore da pokori čovječanstvo, ističući duboko Božje milosrđe koje nas štiti od pogleda demona, čija su odbojnost i užas toliko ekstremni da bi sam pogled na njih potencijalno mogao izazvati smrtonosni strah. U kraljevstvu neba iu dubini duše prebivaju demoni, uzrokujući veliku nevolju anđelima koji svjedoče njihovu odvratnost.
- Ova zlonamjerna bića pozivaju one koji su vodili živote lišene vrlina, objavljujući: “Ti pripadaš našim redovima, pridruži nam se u našoj zloći. Tijekom ovog vremenskog okvira, duša prolazi rigorozan pregled, a važnost ovog putovanja prema Božjoj božanskoj prisutnosti ne može se precijeniti. Ovi testovi i rituali mogu se usporediti s podmuklim stazama koje duša mora prijeći, ne u fizičkom smislu, već simbolično.
Dakle, Djevica Marija, čija čistoća nadilazi čak i sjaj same svjetlosti, preklinjala je svog sina da brzo vrati njezinu dušu, štiteći je tako od zlonamjernog lica demona. Konačna svrha svih molitava je omogućiti duši da neometano pristupi Gospodinu, jer On utjelovljuje ljubav, suosjećanje i milosrđe, dok s nepokolebljivom odlučnošću podržava pravdu. Nezasitna želja demona je poslati što više pojedinaca u dubine pakla, s krajnjim ciljem predstavljanja izazova Kristu tijekom Posljednjeg suda.
Sotona, u prkosnom činu ponosa, nastoji objaviti Kristu: “Ako možeš spasiti njih, spasi i nas.” Demoni ne gaje namjeru pokajanja; umjesto toga, oni čeznu za spasenjem bez ikakve transformacije ili grižnje savjesti zbog svojih zlih postupaka. Jednom kad duša nadvlada đavolske zavodnike, ona postaje naš posjed, dok željno iščekujemo njen dolazak. Duša ispunjena zebnjom stoji pred božanskom prisutnošću Božjom, gdje se otkriva duboka pravda – pravednost Božja.
Ovo označava važnost njegovanja prolaznih trenutaka zemaljskog postojanja i ne prepuštanja monotoniji, a sve u pripremi za osobni susret s božanskim. Pokajanje ima veliku važnost, jer ono što je svezano na zemlji bit će svezano i na nebesima, a ono što je oslobođeno na zemlji bit će oslobođeno na nebesima. Ako pojedinac protrati svoj život, dobit će novi pogled na pravu prirodu svog postojanja. Tijekom privremenog suda koji nastupa 40. dana, svaki čin dobrote i ljubavi, ma kako mali bio, bit će uzet u obzir.
Upravo u tom vremenu, prije uskrsnuća i Posljednjeg suda, otkrit ćemo svoje konačno odredište – bilo da je to Kraljevstvo Božje ili stanje tame. Taj konačni sud, koji obuhvaća i žive i pokojne, odredit će našu sudbinu. Stoga podrška i pomoć naših bližnjih molitvom i dobrim djelima može uvelike utjecati na naše putovanje tijekom ovih ključnih 40 dana. U skladu sa svojim božanskim planom, Gospodin posjeduje sposobnost da vrati određene duše koje još nisu spremne suočiti se sa sudom.
Ovu izuzetnu moć opisao je otac Pajsije kroz priču o ženi opterećenoj grijehom kojeg se stidjela priznati. Vjerujući da je dovoljna samo molitva Majci Božjoj, zanemarila je tražiti odrješenje. Međutim, nakon tri dana, Gospodin ju je vratio u život. Bez odlaganja se obratila svećeniku, izrazivši želju da se ispovjedi prije svoje neizbježne smrti. Ovom ispovijedi joj je grijeh oprošten, a ona je u miru otišla s ovoga svijeta. Svojom dobrohotnošću Gospodin nam daje dar vraćanja duše u tijelo kada nas smatra nespremnima za sud.
