U današnjem članku vam pišemo na temu gubitka koji je potresao domaću muzičku scenu, o čovjeku čije je ime bilo sinonim za ritam, emociju i bezuslovnu ljubav prema muzici.U nastavku više…
Nakon teške bolesti, preminuo je Rajko Šerifović, otac poznate pjevačice Marije Šerifović, i jedan od onih muzičara koji su svoj život posvetili zvuku, sceni i publici.
Njegov odlazak ostavio je duboku prazninu, ne samo u porodici, već i u srcima svih koji su ga poznavali.
Rajko Šerifović rođen je i odrastao u Kragujevcu, gradu koji mu je bio i dom i inspiracija. Tu je proveo cijeli život, uvijek okružen ljudima, instrumentima i pjesmama koje su pričale priče o ljubavi, radosti i životu. Bio je bubnjar po duši, čovjek koji je znao da ritam nije samo takt – već puls koji povezuje ljude. Oni koji su ga poznavali pamte ga kao vedrog, iskrenog i skromnog čovjeka, onog koji je uvijek imao topli osmijeh i spremnost da pomogne mlađima koji su tek započinjali svoj muzički put.
- Posljednji put u javnosti pojavio se u martu ove godine, na koncertu svoje kćerke Marije, gdje je s ponosom sjedio u prvom redu. Publika ga je prepoznala i pozdravila aplauzom, a on je uz osmeh i podignutu čašu nazdravio svojoj kćerki. Marija mu se tada obratila riječima: „Rajko, legendo!“ — što je izazvalo dirnut aplauz i suze mnogih u publici. Bio je to trenutak koji je ostao urezan u sjećanju svih prisutnih – otac koji s ponosom gleda dijete koje je nastavilo njegov muzički put, i kćerka koja mu zahvaljuje kroz pjesmu.
Rajko je 1982. godine stupio u brak s pjevačicom Vericom Šerifović, s kojom je proveo više od dvije decenije. Iz tog braka rodila se Marija, a iako su se razišli 2003. godine, među njima je ostalo poštovanje i duboka povezanost. Rajko nikada nije skrivao ponos prema svojoj kćerki, često govoreći kako je Marijin glas ono što ga je činilo najsretnijim čovjekom na svijetu. Osim nje, imao je i sina Danijela Pavlovića, koji je takođe krenuo muzičkim putem, naslijedivši očevu ljubav prema umjetnosti i sceni.
- Tokom posljednjih mjeseci života, Rajko je vrijeme provodio u Kragujevcu, okružen porodicom i prijateljima. Iako se rijetko pojavljivao u medijima, ostao je aktivan u muzičkim krugovima, okupljajući kolege i prijatelje uz priče o starim vremenima. Oni koji su ga poznavali kažu da je do posljednjeg dana zračio vedrinom i blagom energijom, te da je muzika bila njegova terapija i smisao.
Brojni muzičari i javne ličnosti oprostili su se od njega putem društvenih mreža, uz riječi tuge i zahvalnosti. Neki su ga opisali kao „čovjeka koji je svirao srcem“, dok su drugi istakli da je njegova dobrota bila jednako poznata kao i njegov muzički talent. Njegov odlazak duboko je pogodio i Mariju, koja je uvijek isticala koliko joj je otac značio – ne samo kao roditelj, već i kao njen prvi muzički učitelj i oslonac.
Rajko Šerifović bio je simbol jedne generacije muzičara koji su vjerovali da muzika nije posao, već način života. Nije tražio slavu, već je živio za umjetnost, za trenutke kada pjesma spoji ljude. Njegovi prijatelji kažu da bi, i kad bi govor o njemu postao previše ozbiljan, on sve prekinuo šalom i rečenicom: „Ma pusti priču, hajde da sviramo.“
Prema riječima bliskih osoba, Rajko je i u svojim posljednjim danima govorio o muzici i porodici. Često je spominjao trenutak kada je Marija pobijedila na Euroviziji 2007. godine, nazivajući to svojim „najvećim životnim ponosom“. Vjerovao je da je ona rođena s darom koji ne pripada samo njoj, već cijelom svijetu – glasom koji dira dušu.
- Danas, kada ga više nema, ostaju uspomene i note koje je ostavio iza sebe. Njegov život i djelo žive kroz njegovu djecu, kroz sve one kojima je prenio ljubav prema muzici, i kroz pjesme koje će se još dugo svirati s njegovim duhom u pozadini.
Odlazak Rajka Šerifovića podsjetnik je da istinski umjetnici nikada ne umiru. Oni žive kroz melodije, kroz uspomene i kroz ljude koje su dotakli svojom dobrotom. On će ostati zapamćen kao bubnjar sa srcem većim od zvuka, čovjek koji je ritmom života svirao ljubav, ponos i blagost.
- I dok Marija i Danijel nastavljaju njegovim putem, jedna misao ostaje jasna: muzika ne poznaje kraj – ona je vječna, baš kao i uspomena na Rajka Šerifovića.
