U pravoslavnom crkvenom kalendaru postoji mnogo svetaca koji se praznuju i na te dane je crveno slovo. Jedan od njih je i danas i za njega se vežu određena narodna vjerovanja.
Sveti Onufrije Veliki, koji se po gregorijanskom kalendaru slavi 25. lipnja, jedan je od najštovanijih pustinjskih otaca u kršćanskoj tradiciji. Asket iz 4. stoljeća, posvetio je cijelo svoje postojanje Bogu, povukao se iz društva u pustinju Gornjeg Egipta, gdje je živio potpuno povučeno, posvetivši se molitvi i postu više od pedeset godina. Podrijetlom iz Egipta, Onufrij je započeo svoje duhovno putovanje kao redovnik u samostanu u blizini Tebe, drevnog grada u Egiptu. No, intenzivna žudnja za potpunom predanošću duhovnom životu natjerala ga je da napusti samostan i ode u pustinju, kako sam tvrdi, pod vodstvom svog anđela čuvara.
- Ova odluka nije bila povlačenje iz svijeta zbog slabosti, već duboka demonstracija vjere i želja za potpunim čišćenjem duše. U pustinji je živio u krajnjem siromaštvu i izolaciji, bez odjeće i umjesto toga odjeven samo u dlake koje su mu se godinama nakupljale na tijelu. Njegova kosa i brada, duga i bijela poput snijega, visjele su do zemlje. Noseći samo pojas od lišća, njegova pojava je bila toliko neobična i eterična da je, kako svjedoči monah Pafnutije, izgledao “sjajno, uzvišeno i strašno”.
Najznačajniji izvještaj o životu svetog Onufrija dolazi od Pafnutija, monaha koji ga je imao priliku posjetiti u pustinji. Pafnutije pripovijeda da ga je Onufrij oslovio imenom, unatoč činjenici da se ranije nisu poznavali, gesta koja se tumači kao pokazatelj duhovne jasnoće. Onufrij je zatim ispričao priču o svom životu, detaljno opisujući kako se u početku hranio rijetkim biljem pronađenim u pustinji sve dok mu anđeo Božji nije počeo davati kruh. S vremenom je božanskom intervencijom u blizini njegove ćelije niknula palma koja je dala plod i izvor vode koji je zadovoljio njegove osnovne potrebe.
Unatoč tome, Onufrij je izrazio da se primarno hranio iz Božjih riječi, pokazujući da mu je duhovna prehrana bila važnija od tjelesne. Na pitanje kako se pričestio dok je bio u pustinji, odgovorio je da ga je anđeo pričešćivao svake subote. Ova izjava svjedoči o dubini njegove vjere i otkriva da, unatoč potpunoj samoći, nije bio lišen svetih otajstava. Drugog dana Pafnutijeva posjeta Onufriju, svetac ga je obavijestio da je to dan njegova počinka. Kleknuo je, pomolio se Bogu i mirno izdahnuo. Nakon toga, Pafnutije je svjedočio blistavoj svjetlosti koja je obavijala svečevo tijelo, simbolizirajući svetost i božansko prihvaćanje.
Sveca je sahranio u pustinji, a po povratku u manastir ispričao je svojoj braći priču o ovom izuzetnom podvižniku, pazeći da se njegovo ime slavi i spominje. Sveti Onufrije upokojio se 400. godine; međutim, Njegovo nasljeđe živi. Svake godine 25. lipnja Srpska pravoslavna crkva i njeni vjernici obilježavaju njegov spomen, uznoseći molitve ovom svecu u uvjerenju da on može podariti zdravlje, mir i duhovnu snagu. Važnost duhovne discipline, vjere i potpunog predanja Bogu pokazuje se kroz njegov život.
Onufrijev put bio je prepun izazova; bila je obilježena samoćom, patnjom i brojnim iskušenjima. Ipak, pokazao je da vjera ima sposobnost nadvladati fizičke potrebe i ograničenja. U sve bučnijem svijetu, njegov model šutnje, molitve i pažnje Božjoj volji služi kao uvjerljiv poziv za postizanje unutarnjeg mira.
Vjeruje se da oni koji se danas iskreno i vjerno mole svetom Onufriju mogu dobiti blagoslov i pomoć u životnim izazovima, osobito u pitanjima zdravlja i duševnog mira. Njegov život i svetost ostaju izvorom nadahnuća za redovnike, pustinjake i sve vjernike koji traže primjer istinske odanosti Bogu.
